~petak, 02.12.2011.

Zauvijek zajedno <3

Bijaše jesen.Tog dana vjetar je puhao kao da želi odnjeti svaki cvijet,svako drvo,svaki djelić mog srca daleko,daleko.To sam i želio,da vjetar odpuše moje srce,dušu i tijelo daleko..da me odnese tamo gdje je ona!Stajao sam pred mrtvačnicom i slušao jecanje njene majke,sestre i oca.Pokušao sam biti jak.Nisam to mogao podnjeti..stao sam sa strane i čekao..Ljudi su krenuli,hodali su jedni pored drugih..Njena obitelj naši prijatelji i poznanici..
Kada su stigli do groba te mračne duboke jame nastala je tišina..stajao sam malo dalje od svih i gledao..Odjednom grobljem se prolomio plač,jecaji,bol i tuga.Dok su spuštali lijes svi su plakali,svi osim mene.Ja sam držao sve u sebi.Kada su svi otišli približio sam se tom groznom mjestu..kad sam pogledao njenu sliku i ispisano njeno ime na hladnoj mramornoj ploči postao sam svjestan svega. Tada je tišinu rasporio moj vrisak,pao sam na tlo i vikao " nema je,nema je! " Suza je suzu stizala...Nikad neću zaboraviti tu noć.Vračali smo se iz grada,kiša je padala kao luda.Pogledala me je i nasmijala se.U sljedećem trenutku čuo sam kočnice,vidio svijetla...ona je vrisnula.Nisam znao što činiti,auto se je okrenuo nekoliko puta.Vikala je moje ime a onda nastala je tišina..Samo se čula kiša koja je i dalje pljuštala..Zazvao sam je ali nije odgovarala.Počeo sam vikati no bilo je gotovo..Izvukao sam je iz auta i primio sebi u naručje..Osjećao sam njenu toplu krv pod svojim prstima.Kiša je ispirala suze s mog lica.Do sada si nisam htio priznati da je mrtva.No sada dok klečim pred njenim grobom znam da sam je zauvijek izgubio.Odjednom netko je stavio ruku na moje rame.Hladnu ruku poput ovog mramora.Okrenuo sam se no nikog nije bilo .Osjetio sam blagi poljubac na svom obrazu.No i dalje nikog nije bilo pored mene.Sljedećih tri mjeseca bio sam više mrtav nego živ.Krivio sam sebe za njenu smrt.Nisam više želio živjeti..Nekoliko sam si puta pokušao oduzeti život.Svake noći sanjao sam nju,u svakom snu je umirala.Kad sam se jedne noći probudi iz sna ..osjetio sam da je netko tu.Nisam vidio nikoga ali osjetio sam miris..miris cvijeća,miris proljeća,miris njenog parfema..Gledao sam po sobi ali nikog nije bilo..Požurio sam upaliti svijetlo..Kada je mrak nestao ugledao sam papir na prozoru..Uzeo sam ga.. mirisao je kao ona. Bio sam zbunjen,zagledao sam se u papir..Nisam mogao vjerovati..mislio sam da još uvijek spavam.No to je bila java.Pismo je bilo ispisano njenim rukopisom,počeo sam čitati..

" Ljubavi! Nisam te više mogla gledati ovakovg..pa mi je Gospodin dopustio da ti napišem pismo.Nemoj kriviti sebe za nesreću,vjeruj mi nisi ti kriv.Nemoj misliti da nisam tu jer ja sam uvijek tu uz tebe. Moli se svaku večer i proći će.Sve ovo će proći..Doći će ljepša vremena.Nastavi svoj život dalje onako nasmijan i sretan..znam d anije lako ali s vremenom bit će lakše.Pošto se nismo stigli oprostiti ovo je oproštaj.No ovo nije zbog nego samo doviđenja.. jer čekam te tamo gdje ljubav počinje..
Volim te!

Tvoj anđeo čuvar.. <3 "

Čitao sam ga opet,opet i opet..i nisam mogao vjerovati..te večeri pomolio sam se i večer poslije i svaku večer do sada i uistinu krenulo je na bolje.Dobio sam volju za životom,noćne more su nestale..kao i ono pismo! Nekoliko godina kasnije saznao sam da stvarno nisam kriv za nesreću.Vozač auta koji je se zabio u nas bio je pijan.. Imamo sam lije život.Nikad se nisam oženio,jednostavno nisam mogao.Ona je ostala u mom srcu..Pomagao sam ljudima koji su bili stari i nemoćni.Imao sam lijep život ali svake večeri i svake noći mislio sam na nju.Umro sam od starosti..I sad dok ovo pišem sam pored nje..Ovdje je prekrasno.Nema tuge,pijanih vozača i nema zla!Ona miriše na proljeće i cvijeće..ljubi me polako i nježno.. Sada sam siguran da za svakog postoji prava osoba i prava ljubav! :)

P.S. koliko god vam se činilko teško vjerujte i bolja vremena će doći. :)

- 18:40 - Path through the blinding light (0) - Paper vision - #

~subota, 15.10.2011.

Moj je život,moja pjesma!

Ulazila je u bolnicu,njeni koraci odzvanjali su praznim hodnicima..hodala je polako ali sigurno.Sa strahom ušla je u ordinaciju..Polako sjela je na stolac..Vrtjela je po prstima svoju polu dugu smeđu kosu.Svojim predivnim prozirno zelenim očima gledala je kroz prozor.. gledala je u nebo.." Znači ovdje smo da bi vidjeli kako napreduje vaš tumor? " Upitala ju je doktorica..tiho,drhtavim glasom odgovorila je " Da.." Legla je na krevet..Doktorica joj je radila ultrazvuk.. vidjela je izraz čuđenja na njenom licu.. pomislila je " O Bože! Nedaj da je nešto užasno " I uistinu nije bilo.. sljedeće riječi koje je doktorica progovorila bile su " Gospođo,vi nemate tumor..vi ste zdravi..Al ste i trudni..pogledajte kako srce kuca! " U tom trenutku nije pomislila na ništa osim da će dobiti još jedno prekrasno dijete..gledala je u svoj trbuh,i u malo dijete na monitoru..i zaplakala.. Bila je toliko sretna.. Kad je rekla njemu..njegove su plave oči zasjale.. i on bio je sretan.No njihova sreća nije dugo trajala. Njegovi roditelji protivili su se tome da ona rodi..rekli su im da se moraju riješiti toga..Svi su bili protiv nje i njezinog djeteta..Samo je jedna osoba bila uz njih..ona se je jedina veselila sa njom..sa njom je jedninom podijelila svoju sreću..Na sljedećoj kontroli doktori su joj rekli da dovodi svoj život u opasnost..Da bi se dijete moglo roditi mrtvo..ili bi ona mogla umrijeti..samo se okrenula i izašla iz bolnice..a poslije rekla " Ako to dijete umire,umirem i ja s njim! " Nije je bilo briga što su drugi govorili..ona je željela to dijete,dala bi život za njega.Izdržala je 9 mjeseci borbe protiv zlih ljudi i njihovih komentara..Aa onda u onoj noći kada je snijeg najjače padao,došlo je vrijeme da na svijet dođe još jedno dijete,još jedan anđeo..Nakon nekoliko sati borbe i bola..bolnicom je odjeknuo prvi plač..presretna majka u ruke je primila malu krhku djevojčicu zeleno plavih očiju..

Nekoliko godina kasnije umrla je osoba koja ju je jedina podržavala,ubila se je..to je dokaz da život nije fer..jedina osoba koja je bila uz njih umrla je..Ali dokaz da postoji Bog i da je život lijep je što su majka i djevojčica žive,zdrave i sretne!

- 14:14 - Path through the blinding light (0) - Paper vision - #

~srijeda, 03.08.2011.

* Za sreću mojih voljenih ja dala bi sve! *

Jedna mala djevojčica skupljala je novac za lutku..Toliko ju je željela.Bila je tako mila..plave kovrče padale su joj po leđima..a zelene oči sjele su kao zvijezde u noći.Pažljivo je skupljala novac..pomagala je baki u kuhinji,susjedima čuvati djecu iako je i sama bila dijete.Zalijevala je cvijeće susjedi..radila je što god je trebalo.Samo da bi skupila novac za lutku koju je toliko željela.
Jedne večeri izašla je iz sobe i krenula prema sobi u kojoj su bili njeni roditelji..bila je sretna jer je napokon skupila novac za onu skupu lutku koju je toliko željela.Tiho je capkala svojim malim nožicama po hladnim pločicama..Kod vrata je zastala..Začula je viku i plač..iako je bila mala i nije mnogo toga shvaćala znala je da se njeni roditelji svađaju oko novaca..nisu imali za stvari koje su im bile potrebne.Sjela je pokraj vrata i slušala ih..nije bilo prvi put..mnoge je večeri tako provela sjedeći na hodniku i slušajući kako se njeni roditelji svađaju,zaplakala je..kristalne suze zlata vrijedne udarale su o hladne pločice.Ustala je,pogledala u vrata,okrenula se i otišla..Sljedeće jutro njena majka na stolu je pronašla novac.Nije ga bilo mnogo ali je bilo dovoljno za kruh i hranu neko vrijeme..Pozvala je kćer i pošle su u dućan..kada su prolazile pokraj jednog izloga djevojčica je tužno pogledala u lutku koju je toliko željela..zatim je pogledala u svoju majku..vidjela je sreću na njenom licu.Tada zaboravila je na lutku i svoju želju..Bila je sretna što je usrećila svoje voljene.Te je večeri mirno zaspala..bez vike i plača..No kroz djetinjstvo još je mnogo put sjedila na hladnim pločicama i plakala..No usprkost tome odrastala je i zaboravljala sebe.Svoje želje.Pomagala je drugima.I to ju je činilo sretnom.No ljudi to nisu cijenili..Umrla je sama...ali sa osmijehom na licu jer je na ovom hladnom i okrutnom svijetu ostavila trag.Ostavila je sreću i dobrotu!

- 15:31 - Path through the blinding light (0) - Paper vision - #

~srijeda, 29.06.2011.

Tužan je život bez tebe

Gledam u nebo..tako plavo,tako veliko..tako daleko..Bijeli oblaci..dolaze i odlaze..Kao ljudi..Nitko ne ostaje svi odlaze. Neki ostaju dugo..danima,mjescima,godinama..a neki odu odmah.A naposljetku svi odu.. I ostajemo sami.Opet pogledam tamo negdje daleko..iznad oblaka.. i pomislim da bi gore mogla saznati sve tajne..Sve o svakome..Tamo mogla bi sresti osobe kojih više nema..mogla bi sresti njega..Tamo svijet bi se činio lijepšim.
Cijelu sam noć tako ležala i gledala u nebo.Razmišljala sam..Sjetila sam se njegova blijedog lica..sjetila sam se njegovih usana..koje su me ljubile..Velikih plavih očiju..i još večeg srca..Voljela sam ga..još ga volim.A on..on otišao je bez pozdrava.Otišao je one hladne noći..
Kada je zazvonio telefon..ruka je zadrhtala.Kao da sam znala da se iza te grozne zvonjeve krije tužan glas..koji donosi loše vijesti..Telefon je dugo zvonio prije nego što sam se javila..
Kada sam napokon digla slušalicu..Začula sam glas njegove sestre..Rekla je da,da njega više nema.Slušalica mi je pala iz ruke..cijelim tijelo prolazili su me trnci..Soba u kojoj sam stajala vrtjela se..Odjednom suze su krenule..Istrčala sam na ulicu i krenula kod njega doma..Kad sam stigla..vrata mi je otvorila njegova sestra.Sva uplakana zagrlila me je.Ispričala mi je da su ga pretukli..zbog njegova glasa...zbog toga što je svirao gitaru pokraj rijeke.Smetalo im je što je bolji od njih..Što nije kao oni..Nitko nikad nije saznao tko su ti dečki koji su ga ubili. A za njim ostala je bol..grozna bol u srcu kada pomislim na njega..kada pomislim kako je samo bio dobar.Još uvijek u glavi čujem njegov glas..još ga vidim tamo pokraj rijeke..gdje je najviše volio sjediti..vidim ga kako svira gitaru.Prstima lagano dodiruje žice..Do mene dolazi tihi zvuk..tiha melodija naše pjesme..Širi se mojim tijelom..Dira u srce..

- 13:02 - Path through the blinding light (0) - Paper vision - #

~nedjelja, 22.05.2011.

* Angels Cry *

I anđeli plaču!
Kada se dijete rodi i prvi put zaplače..anđeli plaču s njim.Anđeli plaču kada vide dijete koje prvi put padne sa bicikla i ogrebe koljena.Zaplaču i kada djevojčica dođe uplakana kući jer se posvađala s prijateljicama u školi.I kasnije plaču s njom kada ne može preboljeti prvu srednjoškolsku ljubav.No anđeli ne plaču kada vide da je tuga te djevojke prešla sve granice ljudske tuge.Ne plaču kada vide da ona plače svaki dan zbog njega.I kada vide tužan pogled te djevojke.A ni u kojem slučaju ne plaču kada si ta djevojka pokuša oduzeti život.Tada anđeli..dolaze kako bi joj pokazali što je pravi život.Kako bi je naučili što je dobro a što loše.Kako bi je spasili.Tada joj anđeli objesne kako je sreća prolazna i kratka.Ništa što je lijepo ne traje dugo..Ali poslje pada trebamo ustati..I potražiti novu sreću.Objasne joj kako život boli..ali i da usprkost tome treba se boriti.Boriti protiv tuge i sve nereće koju nam donosi život jer če jedino tako bol nestati.I na kraju anđeli objasne toj djevojci kako ne treba tražiti razloge za tugu već sitnice za sreću.Jer većina mladih gleda samo na loše stvari i traži razloge za tugu..Uvijek nabrajamo samo loše stvari u životu..Ali kada bi gledali sitnice koje možemo napraviti i koje drugi naprave za nas našli bi pravu sreću.Kada bi pomogli drugima..Kada bi samo pogledali u nebo i nasmješili se našim pokojinama..Kada bi se sjetili svih sretnih trenutaka u životu..Kada bi isplanirali dan onako kako nama odgovara i kada bi ga proveli s prijateljima..Pronašli bi sreću.Pravu istinsku sreću..I tada bi se na našim licima pojavio osmjeh..I tada bi anđeli zaplakali od sreće jer su učinili dobro dijelo..Jer su pokazali jednoj mladoj djevojci što je život.I što u životu treba cijeniti.Kako treba živjeti..Tada bi anđeli zaplakali od sreće..Kao i kad plaču od sreće kada je novorođenće zdravo.Kada djete koje je palo ustane..Kada se djevojčica pomiri s prijateljicama..Kada djevojka pronađe sreću.

- 17:32 - Path through the blinding light (0) - Paper vision - #

* Kad ljubav pobjedi * White roses *

Probudili su me u cik zore..Bio je to veliki dan.Svi su bili uzbuđeni,trčali su okolo..spremali se..A ja,ja sam samo gledala oko sebe i ne trenutke se željela udati a na trenutke ne.Nisam mogla vjerovati da je došao taj dan a ja još ne znam želim li to..Na doručku sam gledlaa kroz prozor kao i ostatak dana.Dok nije došao onaj trenutak kad sam trebala obući vjenčanicu..Pogledala sam se u ogledalo i vidjela potpuno savršenstvo.Ali jedna stvar je nedostajala..nedostajao je osmjeh na mom licu..Za nekoliko minuta moja majka je ušla u sobu i rekla " Tvoj dragi je stigao.. " Dok su se gosti častili mi smo šetali vočnjakom..U ruci sam držala buket bijelih ruža..Krenuli smo prema crkvi..svi su već ušli samo sam ja nedostajala.Zastala sam pred stepenicama..i zapitala se zašto sam ovdje? Zašto se udajem za tog čovjeka? Razmišljajući o tome nisam pronašla niti jedan dobar razlog..Zato što to moja majka želi.Zato što je on bogat,zgodan i savršen za mene.Ali volim li ja njega? Prije si na to pitanje nisam željela odgovoriti no sad sam morala.Morala sam priznati sama sebi ono što sam znala cijelo vrijeme..ono što je srce krilo..nisam ga voljela.Nikad ga nisam voljela.Pogledala sam stepenice i shvatila da sam na dnu..nekad bila sam na vrhu.No tad nisam bila sama moja prava ljubav bila je uz mene.Samo tad kad sam imala njega samo sam tada bila na vrhu..a sada sam na dnu..U tom trenutku začula sam glas svoje majke pitala me je idem il? Krenula sam po stepenicama..korak po korak..ne okrečući se.Na sredini zastala sam..i viknula majci da ne mogu..da ga ne volim..Ona me je puna razočaranja pogledala..a onda kada je vidjela suze na mom licu..rekla je " Znam.Znam to cijelo vrijeme..ali znam i koga zapravo voliš..okreni se i idi k njemu.Ja te volim što god ti napravila." A onda je pogledala iz mene i nasmješila se..Viknula sam je da ju volim,okrenula se i krenula po stepenicama..Iako mi je bilo žao zbog toga što sam napravila..znala sam da će se moj bivši zaručnik pobrinuti za sebe..i onako mogao je imati koju god je poželio.Odjednom stala sam i pogledala dolje..Dolje čekao me je on..Tad zaboravila sam sve drugo..bilo mi je samo važno da je on tu.I da ču ponovno biti u njegovom zagrljaju.Širokim osmjehom počela sam brzo silaziti niz stepenice..Pružio mi je ruku i odveo me..daleko,daleko.Za mnom ostale su samo bijele ruže na dnu stepenica..

- 16:54 - Path through the blinding light (0) - Paper vision - #

~nedjelja, 15.05.2011.

* Za njega..kojeg zavoljela sam vrlo brzo,čudno i neobjašnjivo..za njega koji još uvijek stanuje u mom srcu.. < 3 *

Još jednom iz čista mira..tiho i nečujno…iz neke daleke,čudne zemlje snova..Dolaze misli o tebi. Ponovno počinjem razmišljati o tebi,sebi,nama.. Nekad čisto iz radoznalosti pogledam u tvoje sjajne oči..Nadajući se da ću u njima pronaći neki skriveni tračak ljubavi..Nadajući se da ću u njima pronaći sebe.Ponekad iz daljine gledam tvoj osmjeh i pomislim kako bi bilo lijepo kad bi se bar jednom nasmiješio meni..I dok sjedim sama u tihoj sobi…dok vani mjesec sja i doziva zvijezde.Pokraj mene moj najdraži medo..u ruci žileta.. I dok sablasna tišina šapuće tvoje ime..Slušam samu sebe kako dišem.. I onda opet bacim taj oštar predmet jer znam da moram disati zbog drugi..zbog sebe..Ponovno puštam našu pjesmu..Nježne,slatke riječi razbijaju tišinu..Sjetim se tebe,tvojih riječi..tvojih poljubaca..Suze opet krenu bez mog dopuštenja..Kristalne suze iz mog oka padaju na moje lice a u svakoj tvoj lik..I sama sebe prekorim i sama sebi govorim..ima boljih.. No duboko u srcu znam da ne želim boljeg..želim tebe..Još uvijek moje srce koje kuca svakim danom za tebe sve tiše nada se da ćeš jednom doći..No previše je vremena prošlo..Zasigurno ti više ne misliš na mene..tebi više nije stalo do mene..Ali ja..ja još osjećam onu oštru,grubu bol u srcu..Još uvijek srce zatreperi kada te ugledam.. I koliko god želim zaboraviti te..ne uspijeva..Jer ono što srce zapamti to se ne zaboravlja..I na kraju nakon svih praznih riječi,hladnih suza i tuge koja polako ali sigurno s obećanjem da će se vratiti napušta moj svijet srce moje zna…ispod ovih oblaka nikad više ti i ja..

- 21:30 - Path through the blinding light (0) - Paper vision - #

* Nikad ne dozvoli da ti se netko previše približi,jer sve što je blisko postaje voljeno,a sve što čovjek zavoli poželi da zadrži.A zadržati se ne može ništa zauvijek. *

Bila je to prelijepa mlada djevojka dobrog srca.Svakome je pomogla..svakome je bila prijateljica.No nikad nije nikog puštala niti blizu srca.Nikad se nikom nije činilo da ta djevojka može voljeti.Činilo se kao da joj nije stalo ni do ljudi s kojima je provela pola svog života.Nikad nitko nije čuo " volim te" iz njenih usta.Sve do dana kad je u njezin život ušao on.Bio je savršen.Upoznala ga je na fakultetu..Dugim i brzim koracima koračala je prema autu.U rukama je držala brdo papira i skripta.Lagana proljetna haljinica vjeporila je na vjetru..Odjednom nešto ju je snažno udarilo i pala je na pod.Ležeći na podu vidjela je kako papiri padaju oko nje.I taman kada je pokušala ustati netko joj je pružio ruku.Rekao je hladnim glasom " Daj da ti pomognom.Oprosti nisam gledao kamo idem. " " Kad joj je pružio ruku osjetila je neku hladnoču..ali neke čudna toplina dolazila je iz njegovih očiju.Upoznali su se,dogovorili za kavu.No to nije bio kraj..počeli su često odlaziti na kave,u šetnju..zajedno su izlazili.Nije ni primjetila a uvukao joj se pod kožu.U tom trenutku nije to shvačala ali učinila je pogrešku.
Jedne večeri dok su gledali zajedno filim poljubio ju je.Uzvratila je poljubac..Proveli su noć zajedno.Njihova prijateljska bliskost prerasla je u ljubav.Njih dvoje bili su najzaljubljenija bića na svijetu.Dane,noći,tjedne,mjesece provodili su skupa.Nikad nije ni pomislila da bi on mogao otići.Mislila je da je njen i poželjela ga je zadržati zauvijek.Jendog dana šetali su parkom.Slatko su se ljubili na klupici kad je počelo snježiti..Ustala je i počela se vrtjeti..smijala se...Sljedeče jutro probudila se sama.Na stolu ju je čekala ruža i bijela kuverta.Otvorila je pismo i počela čitati.Nije mogla vjerovati..čitala ga je ponovno i ponovno..pisalo je " Želiš li se udati za mene? " U trenutku kada su se njezine oči ispunile suzama..naravno radosnicama.On je uletio u sobu..a ona je počela vikati " DA "
Nekoliko mjeseci poslije taman pred vjenčanje pronašla je novo pismo.Posmislila je da njezin zaručnik ima novo iznanađenje za nju.No sad ju je dočekalo nešto novo..nešto iznađujuće hladno i tužno.Pisalo je da je ostavlja..Napisao je da mora biti slobodan..Ne može se zamisliti kako živi na jednom mjestu i u braku.Otišao je daleko od nje.Tugovala je danima,mjesecima..Plakala je dan i noć.Na licu te mlade žene nikad se više nije pojavio iskreni osmjeh.Ali sada je znala da je istina ono što su je učili kada je bila mala...nikad ne smijemo dopustiti da nam se netko previše približi..jer sve što je blisko postaje voljeno,a sve što zavolimo poželimo zadržati..a zadržati ne može ništa zauvijek..

- 18:34 - Path through the blinding light (0) - Paper vision - #

~nedjelja, 17.04.2011.

*Probudi se srce kad te nježno budim,probudi se srce želim da te ljubim,jer poljubci moji ljepši su od sna,probudi se dušo jer te volim ja!*

Jedne večeri dok smo zajedno gledali zalazak sunca.Rekao mi je.." Za tebe dao bi život.Volim te! " U tom trenutku nisam ni pomislila da misli ozbiljno.Svaki put kad bi me dodirnuo prošli bi mi trnci..Uživala sam u njegovim poljubcima.No kada bi ostala sama.Kad bi on otišao kući..Zagledala bi se u nebo i upitala volim li ga? Razmišljala sam o njemu danima..Svaki dan na mojem licu zablistao bi osmijeh kad bi ga uglada..Al nikad nisam bila sigurna volim li ga. Prošlo se je vukla zamnom..I nikako nije dolazila.No ipak znala sam da nešto osječam prema njemu..što god to bilo.
Svanuo je predivni jesenski dan..Na mojim vratima pojavio se on..nije bio dobre volje pa sam ga odlučila oraspoložiti šetnjom parkom..Jer oboje smo voljeli duge šetnje..s rukom u ruci..Hodali smo kolnikom i smijali se..Odjednom ugledali smo auto koji je jurio prema nama..Skamenila sam se i nisam znala što učiniti..On me je odgurnu u stranu..i sljedeče što sam čula je njegov jauk.Ustala sam i brzo potrčala prema njemu.Ležao je u lokvi krvi..Počela sam plakati..Primila sam ga za ruku i počela vriskati. " NEE.Ne želim da umreš..ne ovdje ne ovako.Nee..Pomozite muu.Molim vas." Riječi su same izlazile.Prolaznici su pozvali hitnu koja ga je odvela u bolnicu.Na putu do bolnice snažno je stiskao moju ruku..To je bio znak da se bori.Suze su tekle niz moje obraze dok sam ga gledala..Krvario je sve jače i jače.Kad smo stigli pred bolnicu..boliničari su ga brzo odvezli..Sijedila sam u čekaonici i nadala se da će netko doći i kazati mi neku dobru vIjest.Odjednom jedna simpatična medicinska sestra došla je do mene.. i rekla " Tvoj dečko bori se za život.Mora na operaciju i to hitno.."
Ubrzo nakon što je otišla stigli su njegova majka i brat.I moj je tata svrati da me zagrli i da vidi trebali nam što.No meni nije trebalo ništa samo on.Sjedili smo satima ispred operacijske dvorane..Mama mu je plakala..A brat se večinu vremena šetao amo tamo po hodniku.Izašla sam na kratko iz bolnice da prošetam po svježem zraku..Moje srce cijelo je vrijeme lupalo ubrzano.A bol,nervoza i strah koju sam osječala postajala je sve veča.Dok sam tako šetala počela je blaga jesenska kiša..Pogledala sam u nebo..Vidjela sam sunce koje je zalazilo..pomislila sam na onu večer kad mi je rekao da bi dao život za mene.Sada znam da je to doista mislio.Ali sada znam i da ga volim.Zaista ga volim..Kad sam to pomislila počela sam plakati..pala sam na koljena i plakala..I nebo je plakalo sa mnom.Odjednom netko je stavio ruku na moje rame..bio je to njegov brat.Podigao me je s poda i odvedo u bolničku kapelicu..Zajedno držeči se za ruke..molili smo.Molili smo se za njega.Kad smo se vratili gore njihova nam je majka rekla kako nema promjena..Sjedili smo tamo cijelu noć..Razmišljala sam samo o njemu..Ujutro probudila me je ona ista medicinska sestra..i rekla " Operacija je dobro prošla..Ali..nažalost pao je u komu.." Ponovno počela sam plakati.Nisam ga željela izgubiti.
Prošla su već dva mjeseca..još se nije probudio.Svaki dan sam u bolnici..Sjedim pokraj njega i držim ga za ruku u nadi da će stisnuti moju ruku.. I otvoriti oči.No svaki dan odlazim kući razočarana.Kada sam doma a felefon zvoni nadam se da zove medicinska sestra iz bolnice.I sad kad su već svi drugi odustali od njega..ja ne želim.Nitko više ne vjeruje da će se probuditi.. Al ja znam da hoće..mora se probuditi..Jer ako umre nikad si neču oprostiti što mu nisam rekla volim te.Ako umre i ja umirem s njim.Svaki dan u mojoj glavi vrtila se pjesma sada znam da te volim.Sada znam da te trebam. Uistinu..tek sad znam da ga volim..tek sada znam da ga trebam.Jer bez njega ja sam ništa..
I tako prolazili su dani..mjeseci..Prošla je zima.
I napokon kad je došlo prolječe.Kada se sve počelo buditi probuio se i on.Ležala sam pokraj njega zatvorenih očiju..Odjenom osjetila sam kako je pomaknuo ruku..stisnuo je moju ruku kojom sam ga držala..Otvorio je svoje plave oči i pogledao me..Počela sam vrštati od sreče..Skakala sam oko njega..Krenule su mi suze..Suze radosnice..On se je zbunjeno smijao..Oporavak je također trajao dugo..Ali bio je živ i bio je tu pokraj mene..Samo je to bilo važno.Ponovno zajedno smo sjedili na balkonu..i gledali zalazak sunca..U tom trenutku tiho ali sigurno prošaptala sam.." volim te "

- 19:10 - Path through the blinding light (0) - Paper vision - #

~subota, 16.04.2011.

* U zabludi si da sam ista ko ona *

Iztrčala sam iz naše kuće što sam brže mogla..sjela sam u auto i odvezla se..Nisam znala kamo idem.Ali znala sam zašto idem.On je stajao na vratima i gledao za menom..znao je da je pogriješio ali nije htio priznati svoju pogrešku.Počela je kiša..a ja sam i dalje bila na cesti..i dalje sam jurila autoputom..Nisam znala kamo ću.Ideja da odem roditeljima nije bila pametna..jer znam da bi oni rekli.." rekli smo ti "..Prijatelja nisam imala..A ostala rodbina bila je udaljena kilometrima..Kiša je pljuštala a ja sam plakala..Stala sam ne nekom odmorištu..I uzela sobu u motelu.Legla sam na stari krevet s izbljedelim plahtama..i pomislila na naš krevet sa svilenom,hladnom posteljinom..pomislila sam na tenutke provedene u tom krevetu..
Godinama sam živjela s muškarcem koji me nije volio.Od trenutka kad smo stupili u brak on se je promjenio.Svađali smo se mjesecima..Nikad nije bilo razloga..On me je kažnjavao za njene greške.Njegova prva žena pratila nas je kroz cijeli brak..Kao da je bila tu.Nikad joj nije oprastio što ga je prevarila,lagala,ismijala,ostavila i otišla u drugi grad s ljubavnikom.Sam je sebe uvjerio da ju je prebolio..i da sada voli mene.Ali čim bi meni zazvonio telefon on bi posumljao.Ako nije vidio prijateljicu s kojom sam išla na kavu ili u shoping on bi pomislio da idem s nekim muškarcem.Zbog njega prestala sam trenirati tenis.Prestala sam razgovarati s prijateljicama.Bez njega nisam zlazila iz kuće a na svaki poziv javljao se on.Nisam to više mogla podnjaeti.On me je kažnjavao za njene greške.Ponekad bi se svađali cijelu noć..A pred jutro bi zaspali zajedno..Ipak sve sam mu opraštala jer sam ga voljela.No danas kad je došao s posla..Vidio je susjeda kako izlazi iz kuće...naravno odmah je pomislio da ga varam..Kad je ušao u kuću počeo je vikati..bacio mi je mobitel u zid..A kad je digao ruku da me udari..stao je..nije me mogao udariti..U tom trenutku izjurila sam iz kuće sjela u auto i dovezla se ovamo.
I sada ne znam kamo dalje.Ipak odlučila sam otići roditeljima.Kad sam stigla mama me je samo snažno zagrlila..Tamo imala sam svoj mir..Šetala sam pokraj jezera..Brala sam maslačke i tratinčice..Mogla sam razmišljati..i odlučiti što dalje..Telefon mojih roditelja stalno je zvonio..zvao je on..želio je znati gdje sam.Nakon tjedan dana zatražila sam rastavu.Kada ju je potpisao osječala sam se više nego slobodnom.Ali tuga je ostala još nego vrijeme..
Znala sam da ču jednog dana ponovno voljeti i imati život kakav sam željela al do tada..Vrijeme će liječiti rane koje su ostale za njih.I srce će polako cijeliti..Stoga sam krenula u potragu za novim stanom,starim prijateljima i novom ljubavi..

- 19:51 - Path through the blinding light (0) - Paper vision - #

~nedjelja, 03.04.2011.

* Rose *

U prolječe prije šest godina rodila se mala djevojčica.U rano prolječe to je malo djetešce prvi put otvorilo svoje okice.Roditelji su bili presretni kao i cijela obitelj..Jer ipak to im je bilo prvo djete..Nakon što su im doktori rekli da neče moći imati dijece..oni nisu odustali..pokušavali su i dalje..i na posljetku..Nives je ostala trudna..Devet je mjeseci sve bilo u redu..i na posljetku rodila je 26.03..Ta mala krhka djevojčica bila je blijeda poput brašna..Pošto je Nives voljela bijele i roze ruže djevojčicu su nazvali Rose..
Kako je odrastala postajala je sve lijepša i lijepša..Imala je dugu plavu,kovrčastu kosu.. I plave oči kao more duboke.Stvarno izgledala je poput ruže..Godine su prolazile prva,druga,treča,četvrta....sve je bilo u redu..Rosi nije ništa nedostajalo..Imala sve što je poželjela..Bila je živahna i sretna djevojčica..Njeni roditelji također su bili sretni ovim malim čudom koje im je Bog podario..
No kada je Rose slavila četvrti rođendan..Taman kada je ukasila sviječice..osnesvjestila se.Jack njezin otac brzo ju je primio u naručje odnio u auto i odveo u bolnicu.Doktori su dijagnosticirali neku novu,čudnu,dosad neviđenu bolest.Nisu znali što je to..nisu znali imali li lijeka za tu bolest..
Nives i Jack plakali su danima..nisu htijeli dopustiti da izgube Rose nakon što su se toliko namučili..Nakon nekog vremena sve se vratilo u normalu..Rose i njezini roditelji nastavili su život dalje..Onako kako su ga živjeli prije..Prolazili su mjeseci..Rose se još samo par puta onako onsesvijestila..Ali drugih simtoma nije bilo..Doktori i dalje nisu znali kakava je to bolest..
Tako vrijeme je prolazilo..Rose je još bila živa i sretna! Na svoj šesti rođendan..izgledala je poput male princeze..Na sebi je imala bijelu haljinicu..i balerinke s mašnicom.Trčala je vočnjakom..koji je bio pun rascivjetanih vočki..Uz ogradu cvijetale su posebne bijele i roze ruže.S tratinčicama u plavoj kosu..trčala je okolo naokolo..i smijela se.. Nives i Jack gledali su je s početka vočnjaka..Gledali su njezin osmijeh koji je blistao jače od sunca..Njezino slatko hihotanje odzvanjalo je u njihovim glavama..A onda odjednom Rose je prestala trčati..Stala je, pogledala roditelje svojim plavim očima i zadnji put udahnula.Blijeda baš kao i na dan kad se rodila pala je na tlo.Zadnji je put pogledala u veliko plavo nebo,zadnji je put tračala,zadnji se put smijala..
I sada za njom ostaju samo sječanja i fotografije koje će izbljediti..Ali ono čega če se Nives i Jack uvijek sječati je njezin šesti rođendan..kada je trčala sretna po vočnjaku..Kada se smijala iz sveg srca..zauvijek če u njihovim srcima živjeti njihov anđeo..njihova mala princeza Rose.

- 15:36 - Path through the blinding light (0) - Paper vision - #

~petak, 01.04.2011.

* KISS THE RAIN *

" Zbog tebe odlazim u drugi grad.Nije važno gdje.. samo da te više ne gledam." Rekla sam na glas..dok sam u rukama držala njegovu sliku. " Želim te izbaciti iz srca,iz glave..iz svog života. Ne želim te više gledati.Ne želim čuti tvoj glas,ne želim osjatiti tvoje ruke..tvoj miris..( ne ) želim te.."
Počinjem ponovno razmišljati o svemu..O danu kada samo se upoznali..
Bila je jesen..sjedila sam u parku i promatrala..šareno lisče koje je slobodno padalo oko mene..List po list spuštao se sa drveta..odkidao se i i spuštao na zemlju..kao da odlazi u neki drugi svijet..Počela je kiša..tiho je rominjala..Nisam ustajala..Bilo je prelijepo dok sam sijedila tako isključena iz ovog okrutnog svijeta..A onda na zemlju su počele padati sve veće kapljice..sve brže i više je padala..ustala sam i pošla kući..Na putu kroz park srela sam mladića..koji je živčano otvarao svoj kišobran..Bio je to on..Upitala sam ga trebali mu pomoć..a on je odgovorio neosvrnuvši se..." Da..trebala bi ali ako ne mogu ja nečete moći ni vi"..Uzela sam kišobran i otvorila ga u tren oka..A onda se je okrenuo..pogledao me svojim plavim očima..prozirnim kao nebo.Plava mu je kosa padala preko lica..Bio je jako lijep..Kad me pogledao..ostao je bez teksta.nije znao što reći..nisam ni ja znala..Krenula sam dalje svojim putem..I nakon par koraka..čula sam kako netko viće za menom.." Hej..trebali ti pratnja do kuće? " Pristala sam bez razmišljanja..Naša šetnja do moje kuće koja je bila udaljena 10 minuta..trajala je sat vremena..hodali smo zajedno ispod velikog žutog kišobrana..tako stisnuti..razgovarili smo,smijali se.. Činilo se kao da se poznajemo godinama..
Od toga susreta..počeli smo izlaziti..dopisivali smo se..Tako jednu večer dok smo bili vani..poljubio me je..Taj prvi poljubac..koji vjerojatno on više ne panti bio je nježan,hladan..i jednostavno neodoljiv..Zavoljeli smo se..Uskoro počeli smo provoditi vrijeme zadjedno..nismo se odvajali ni na trenutak..
S godinama...počili smo živjeti zajedno..Dan bi mi uz njega trajao duže..Bili smo sretni!
A onda..on je počeo odlaziti usred noći..Mislio je da nisam nikad primjetila..al svaki put kad bi otišao moje srce bi zadrhtalo i ja bi se probudila..Jedne sam ga večeri pitala kamo će? A on je bahato odgovorio da to mene nije briga.Plakala sam tu noć.. Ne znam zašto ali njegove rijeći..povrijedile su me.Za dan,dva..u ladici njegovog nočnog ormarića pronašla sam kutijicu sa naušnicama od bijelog zlata..pomislila sam da su za mene..nisam mu ništa rekla.Prolazili su dani..prošlo je tjedan dana..Pogledala sam opet..nije ih bilo..Ponovno sam počela plakati..Kada sam ih vidjela..na ženi koja je živjela kat iznad..postala sam sigurna da me vara..Do tad sam sama sebe uvjeravala da to nije istina.Da me voli..Sljedeču večer ustao je i izašao iz stana.. Ovaj put pošla sam za njim..Pokucala sam na njena vrata..Nitko nije otvarao..čula sam samo njegov glas..Tiho joj je šaptao " malena moja,nedostajala si mi.." U tom trenutku..moje je srce počelo polako pucati na komadiće..Vratila sam se u stan..i ponovno plakala..Ništa mu nisam rekla..šutjela sam..Kada sam se jedne večeri vračala sa fakulteta vidjela sam svijetlo u njezinom stanu..Vidjela sam ih kako se ljube..Ljubio ju je onim istim usnama kojima je mene ljubio..Moje je srce tada puklo do kraja..Smrvilo se na komadiće..Otišla sam u naš stan..spremila stvari.I na papir napisala.." Znam sve.Odlazim i ne traži me..Sretno s njom..Zbogom" Zbog njega odlazim u drugi grad..Nije važno gdje..samo da ga više ne gledam..
Plakala sam danima,nočim..voljela sam ga..i samo sam željela čuti njegovo..oprosti..kajem se..

Kad sam se vratio i u stan našao sam njenu poruku..Tu sam noć sjedio na balkonu i gledao u zvijezde..S njenom slikom u ruci..pitao sam se kako sam mogao biti toliko glup.. Nisam znao kak da je vratim..žalio sam zbog svega.Samo sam želio da mi kaže da me voli..al ona to nikad nije rekla..Zato sam potražio nekoga tko če mi to reći.Sada shvačam da sam bio glup..trebao sam joj dati vremna i to dvije riječi došle bi s vremnom..
Godinama sam je tražio..nikad je nisam pronašao..ponestalo mi je snage da svaki dan putujem u drugi grad..da pitam prolaznike jesu li vidjeli..djevojku lijepšu od anđela..smeđe duge kose..i smeđih očiju..Jesu li vidjeli mojeg anđela? Moju princezu?
Nikad više moje usne nisu ljubile druge..žudjele su za njoj..al nje nije bilo..
Sad nakon 14 godina..sjedim na onom našem balkonu..jedino društvo prave mi suze..
Odjednom sjetio sam se parka..u kojem smo se upoznali..Otišao sam tamo...Šetao sam parkom..počelo je rominjati..Odjednom tamo iz daleka...približvala mi se žena s velikim žutim kišobranom.. Bila je to ona..Hodali smo jedno prema drugome..Kiša je padala sve više i više..baš kao onog dana kad smo se upoznali..Kad me je ugledala..na njezinom licu pojavila se bol..i tuga..No ipak nastavila je hodati prema meni..Kad mi se približila stala je..Stajala je pred mnom kao onog dana..Gledali smo se..dugo smo se bez riječi gladali.. A onda sam je poljubio..Uzvratila je poljubac..Kišobran je pao na zemlju..bili smo mokri.Hladne kapljice kiše slijevale su se uz njezine obraze.Cijelim su me tijelom prolazili trnci..Taj poljubac..taj dugi neodoljiv poljubac..bio je kao onaj prvi poljubac..Kada smo se odmaknuli..pogledala me svojim smeđim očima...Zagledala se duboko u moje oči..a onda se okrenula..Povikao sam " Ne nečeš opet otići bez pozdrava..Oprosti..žao mi je..cijeli sam te život tražio..kajem se još i danas..molim te..ne idi..ja bez tebe nemam život..Bez tebe ne vrijedim ništa..Molim te.." Pao sam na koljena..Krenula je prema meni..plakala je.. nastavio sam.. " Volim te.." Došla je do mene..Dala mi ruku...i odvela me u naš stan..Bez ijedne rijeći sve mi je oprostila..sada sam siguran da je ona moja djevojka iz snova..ona je moj anđeo..

- 21:23 - Path through the blinding light (0) - Paper vision - #

~subota, 26.03.2011.

* U prolječe ljubav počinje * <3

Volim prolječe jer volim njega...

Volim prolječe jer volim trčati livadom i loviti žute leptire..
Volim nositi tratinčice u kosi...

Volim hodati bosa...
Volim ležati na travi..
I gledati u veliko plavo nebo....

Volim slušati ptičice..zatvoriti oči...
I misliti na njega...

Dok mi vjetar milije lice i mirsi kosu..
Kao što bi to on učinio..

Volim onaj trenutak kad me prođu trnci jer pomislim na njega...
Na njegove usne..na njegove dodire...

I sad shvačam..meni treba on..
Želim samo njega..pored sebe...

Želim njegovu ruku u mojoj..
Želim zaspati i buditi se u njegovu naručju..

Želim čuti njegov tighi šapat..volim te..


- 20:16 - Path through the blinding light (0) - Paper vision - #

~nedjelja, 20.03.2011.

* Odlazi tugo..ja sam pronašla svoju sreću*

Dugo sam čekala sreću..Nije je bilo.Brojila sam otkucaje sata.Minute,sati,dani su prolazili ona nije dolazila.Nije je jednostavno bilo..Nigdje..Tražila sam je.Borila sam se za život,za sreću.No tuga me uvijek negdje iz mraka zvala.Uvijek sam joj se vračala..Nisam joj mogla pobjeći..nisam joj se mogla sakriti.
Sve je počelo kada je on otišao. Pokupio je svoje stvari i jednostavno otišao..Živjeli smo dugo sretno..No s vremnom poljubci,ljubav je počela biljediti..Nisam znala zašto..nisam to mogla spriječiti.Svaki put kad bi me poljubio osječala sam sve manje ljubavi..Ali kad bi ga vidjela da priča s drugom ženom na telefon..poludjela sam..Bila sam previše ljubomorna.Ali nikad..ni u snu..nisam pomislila da bi me varao..Nakon tri godine hodanja..zaprosio me.Uskoro smo se vjenčali i živjeli smo sretno četri godine..Četri duge godine..Ja sam mislila da sam sretna.A onda odjednom..pokupio je stvari i otišao..Vjenčani prsten na kojem su pisala naša imena ostavio je na starom drvenom stolu..pokraj vrata.. I uz to poruku oprosti.Kada sam to vidjela..nisam mogla vjerovati..Nisam željela vjerovati.Zatvorila sam se u kuću i plakala danima..Sjedila sam na podu sobe..sobe u kojoj smo vodili ljubav..u kojoj mi je toliko puta šaptao volim te.Nisam jela,spavala..nisam se javljala na telefon..Nisam imala snage. Tad je došla po mene..Taj se dan tuga uvukla u mene..U svaki dio mojeg tijela..u moje srce.Nakon nekog vremna na mojim se vratima pojavila žena koja je došla po ostatak njegovih stvari..Gledala sam je zbunjeno.. i u pitala "Tko ste vi?"..Grubim je glasom odgovrila.."Njegova nova žena"..Što ? Papiri za ratavu još nisu bili ni potpisani a on je već imao nekog novog?..Rekla mi je da me je s njom varao zadnje dvije godine..I da sam glupa što nisam ništa posumljala.Bijes se nakupljao u meni.. Suze su navirale na oči..Izbacila sam je iz kuće.. A pritom joj zaželjela sve najgore u životu.S njim.Ponovno sam plakala u kutu sobe..ljudi su dolazili..pokašavali naći neku utješnu rijeć ali nije je bilo. Nisam željela utjehu..Napokon došle su osobe koje su me podigle iz pepela..Moje najbolje prijateljice..Rekle su mi.."Nakon svakog pada ustani.. Život je prepun padaova ali i uspuna"..Uz njih uspjela sam krenuti dalje..Polako..dječim koracima vračala sam se u život.Život bez njega.Tražila sam sreću na krivim mjestima..Na kraju sam shvatila da je ona cijelo vrijeme uz mene.Da je tu..Moja su sreća bile moje prijateljice..koje nikad nisu otišle..dvije duge godine sam se oporavljala od svega..one su bile tu..I kad sam si pokušala oduzeti život..one su me spriječile.One su moj život..moja snaga,vjera..moja sreća.Uz njih pojavio se i netko novi.. Pojavio se on..Ponovno sam osječala ljubav..Osječala sam nešto što dugo godina nisam....Oči bi mi zasjale kad bih ga ugledala...trnci bi me prolazili kad bi me dodirnuo.S njima počela sam život iz početka..
Svoju prvu..a sada i bivšu ljubav nisam vidjela često..Samo nekoliko puta kad bi prolazio mojom ulicom..Nikad se nije javio..nikad se nije ispričao.. nije ga bilo briga..No kada je čuo da sam sretna i da imam novog muškarca u životu..Došao je na moja vrata..bila sam sama kada je došao..Ušao je ne najavljen..Bez kucanja..U očima sam mu vidjela ljutnju,bjes..Počeo je vikati bez razloga.. Kada sam ga pokušala otjerati..uhvatio me za ruku..Povukao k sebi..Poljubio me..no ja nisam ništa osjetila..odgurnula sam ga...i počela vikati da ode.Tada je skroz poludio..počeo me je ljubiti.. primio me za vrat i stisnuo uza zid..Pokušala sam ga odgurnuti no bio je jak..presnažan za mene..Vikala sam i plakala u isto vrijeme.No svi kao da su u zemlju propali..nikoga nije bio..Počeo je skidati haljinu koju mi je kupio moj novi dečko..Toliko sam vikala da sam promukla..A onda kao grom iz vedra neba..na vratima se stvorio on..Odgurno je mog bivšeg od mene..Potukli su se.. Na kraju se moj bivši suprug pokupio iz moje kuće..Bez jedne rijeći otišao je..Čvrsto sam zagrlila svoju novu ljubav..ljubav svog života..sada sam znala da mi je on suđen..
Svojeg bivšeg nikad više nisam vidjela..ali čula sam da se opet rastao..i opet ima novu..Želim te naivne žene..Ali shvati će i one jednog dana..kao što sam ja shvatila..
Tuga se u mojem domu odnosno našem domu više nikad nije pojavila.Moj bivši odnio ju je onog dana sa sobom.Ostala je samo sreća..Sreća koju sam osječala pokraj njega..Sreća koju su donosile moje prijateljice svakog dana kad bi dolazile s osjehom k nama.
Zapantite da se sreća ponekad nalazi tik ispred vas ali ju vi ne vidite..jer je tražite na krivim mjestima..A dok je tražite negdje gdje je nikad nečete pronači..prava bi vas sreća mogla napustiti..zato prvo pogledajte dobro oko sebe..Promotrite ljude koji su pokraj vas u ovom trenutku..Ljude koji su u vašim mislima..i saznat će te što je sreća..ja sam to saznala..ja sam svoju sreću pronašala.

- 17:58 - Path through the blinding light (4) - Paper vision - #

~subota, 19.03.2011.

* Anđeo čuvar * Najbolje prijateljice i na Zemlji i na nebu *

Dok je svojim velikim zelinim očima gledala u plavo nebo..Razmišljala je o životu,ljubavi,prijateljima.U tome trenutku do je ležala.. u travi..S tratinčicama u kosi..Izgledala je poput anđela.Kada bi pitali njene kolege iz razreda da je opišu..svi bi rekli da je čudna.Nitko od njih nikad se nije zapitao..što se dogodilo toj curi da je toliko povučena.Sjedila bi uvijek u zadnjoj klupi i nešto crtala.Svoj je blok nosila svuda.Nikad nitko nije vidio njene crteže.Nikad nije s nikim razgovarala.Kad bi se netko pokušao sprijateljiti s njom ona ga je odbacila..Nije puštala nikoga niti blizu srca.Ali zašto? Što joj se tako loše moglo dogoditi?

Jednom davno..Ema je imala prijateljicu koju je voljela više od ičeka. Bile su najbolje. Djelile su tajne,tugu i sreču.Sve.Upoznale su se kad su krenule u osnovnu školu.Skupa su se igrale,učile.Jedna su uz drugu odrastale.Jedna su drugoj bile podrška..uvijek..U dobru i zlo.
Bile su drugačije od drugih.Cijeli su život pretvorile u smijeh..Nitko im nije ništa značio..Bile su kraljice hladnih srca.Tračevi su bili njihova glavna tema.Život im jednostavno bio igra..Znale su da jedino tako nikad neče biti povrijeđene.Nikad se nisu previše svađale.Jedna drugu nisu nikad povrijedile..Krenule su u srednju..skupa kao i uvijek.Imale su mnogo prijatelja..Nitko nije znao kakve su zapravo.Njima je jednostavno sve bilo avantura,igra.Jedna se večeri Klara bila kod Eme..Smijale su se..gledale neku komediju..jele kokice..Na kraju večeri Klara je krenula kući..Pozdravile su se zagrljajem kao uvijek. Nisu ni slutile da se možda posljednji put grle.Da se možda posljednji put vide.Taman kad je trebala skrenuti u dvorište..Na Klaru je naletio automobil..pun pijanih tinejđera..Završila je u bolnici.Društvu iz auta nije bilo ništa.. al Klara se borila za život..kada je Emu majka probudila i rekla što se dogodilo..Ema je počela vrištati.. Nije željela da joj oduzmu Klaru..Sjedila je cijelu noć u bolnici..Neutješno je plakala. Prvi se put u životu počela moliti.. Iako nije znala kako se treba moliti..molila se..No to joj nije pomoglo.. Sljedeći dan..u cik zore Ema je zadrjemala..probudila ju je mama i rekla..dušo.. Klara..nastala je tišina..a onda je nastavila..Klare više nema.Ema je istrčala iz bolnice..Otišla je na njihovo staro mjesto gdje su se zaklele da će zauvijek biti jedna uz drugu.Plakala je a u svakoj suzi bila je Klara...

Godinu dana poslje.. Ema još nije nastavila s životom..Povukla se je u sebe..Napokn shvatila je što je život.Prvi je put u životu bila povrijeđena.Jednog dana..odjednom..stalo joj je srce..Doktori su pokušavali sve da bi je vratili..Oduvijek je imala problema sa srcem..Pala je u komu.. Odjednom netko je ušao u sobu..bila je to Klara..Ema nije mogla vjerovati..Bila je zbunjena..Klara ju je odvela negdje daleko gore..na oblake..Pokazala joj je što če biti s njom dalje..Zauvijek će tugovati za njom..Pokazala joj je staricu koja sjedi na grobu i plače..Ema je shvatila da je to ona..Klara joj je rekla.. " Znam da smo život shvačale ko igru..ali sad smo obje shvatile da je život više od igre..nastavi dalje živjeti..molim te..nastavi za mene.." .. " Ali ja ne znam i ne mogu bez tebe " Rekla je Ema. Klara je na to samo dodala.. " Znaš i možeš..Ja sam uvijek uz tebe..sad sam tvoj anđeo čuvar..." Klara je počela bljedeti..sve oko Eme počelo je blijediti.. A onda se vratila u stvarni život i probudila se iz kome.Zaplakala je..sama je sebe uvjerila da je to bio samo san..no znala je da nije da je stvarno vidjela Klaru..svoju najbolju prijateljicu..
Kada je izašla iz bolnice..nastavila je sa svojim životom..baš kako joj je Klara rekla..morala je dalje.Pronašla je prijatelje..zavoljela ih je..pustila u srce..no veliki je dio njezina srca bio prazan..tamo je bila Klara..to mjesto nikad nitko nije upotpunio..

- 13:57 - Path through the blinding light (2) - Paper vision - #

~subota, 05.03.2011.

* Brišem te iz srca.. :D *

Kada je Kim ostavio dečko nije znala što osječa.Nije odmah pustila suzu,niti se nasmješila.Ostala je ravnodušna.Zbunjeno je gledala u mobitel i njegovu poruku..Pošavši do prozora ostavila je mobitel na krevetu..Svojim je plavim očim..očim dubokim ko more..gledala u sive oblake koji su tjerali bijele vedre oblake..Cijeli je taj dan ostala ležati u krevetu..napokon i nju je stigla tuga.. Plakala je satima..Jecala je..Tiho šaptala njegovo ime..

Danima je bila u drepresiji iz koje nije vidjela izlaz..Napokon kad se malo smirila..Kad se na njezinom licu ponovno pojavio osmjeh..Počele su priče.. jedna za drugom..Prvo su svi pričali o prošlosti...prošlosti koja je za nju bila sadašnjost kada bi pričali o tome.Ljudi su joj počeli pričati o tome kako ju je varao..priča je bilo sve više..a najgore je bilo što nije znala kome da vjeruje..Kad aje bolje razmislila to su bili ljudi koje skoro niti ne poznaje..Ali kada su joj njezine prijateljice počele pričati o tome kako ju je varao..Kako joj je lagao..Osječala je kao da pada..padala je sve dublje i dublje..glasovi oko nje postajali su sve tiši i tiši..

Kada je ostala sama..krenule su suze..Krenula je bol..neizdrživa bol koju nije nitko mogao zaustaviti..Osječala se prevareno,razočarano,izdano..Više nikome nije vjerovala..Povlačila se u sebe sve više i više..Nije željela s nikim pričati..Nekad je ulicom prolazila uzdignute glave ma koliko je život gazio.. no sad je prolazila polako,spuštene glave..
Najgori je bio osječaj da su svi znali..svi oko nje su znali..Ljudi koje je obožvala šutili su..nitko joj nije ništa rekao..Osječala se kao najveća glupača..
A njega nije bilo briga.Očito mu nikad nije bil ostalo do njega.. Nikad nije ništa osječao..

Vrijeme je prolazilo polako..ona nije spavala noćima,nije jela..plakala je nočima.Ruke su joj bile pune tragova reznja...Toliko je izmučila svoje tijelo da je izgledala kao živi mrtvac..Podočnjaci,suze u očima,izgrizene usne..Vječne glavobolje..Počela je padati u nesvjest..Nije više mogla..Ništa je više nije držalo na životu..Jednog dana dok je hodala dugim školskim hodnikom..pala u nesvijest..

Sljedeče čega se sječa je da se probudila u bolnici.Oko nje bili su ljudi koje je voljela..Puštena je iz bolnice nakon par dana.. Kad je ušla u svoju sobu..Pogledala je oko sebe i shvatila da se mora trgnuti.. Bacila je sve njegove stvari..s vrata je obrisala njegovo ime.Iz mobitela je izbrisala njegov broj,sve njegove poruke,njihovu pjesmu.Sa msn-a je obrisala njegovu adresu..i na fesju ga blokirala.Spalila je sve papire na kojima je bilo njegovo ime ili rijeći upučene njemu.I najvažnije obrisala ga je iz srca.

- 14:45 - Path through the blinding light (0) - Paper vision - #

~utorak, 22.02.2011.

A kao anđeo..A kao Ana.. <3

Kažu da nas svatko ko uđe u naš život promjeni. Nauči nas nešto što dosad nismo znali.Unese u naš život nešto novo..
Ona je ušla u moj život svojim brzim hodom..Ugledala sam je kako stoji udaljena od mene..Nisam je poznavala..Ali sam znala da je posebna..Onako visoka,smeđe kose i očiju.Njezine velike,smeđe oči u moj su svijet unosile neki mir.. Neki čudni mir..Prilazila mi je sa smiješkom na licu.Iza nje je sunce sjalo.I bacalo zrake na njezinu kovrčastu kosu koja je slobodno padala po njezinim leđima..
S vremenom upoznala sam je..Slušajući njezine priče..shvatila sam da život donosi mnoge padove ali i uspone..Slušajući o životu te prelijepe djevojke..shvatila sam da nakon svako pada treba ustati..da se treba boriti..Ona je u moj život unijela optimizam..Naučila me da trebamo cijeniti ono što imamo..Da trebamo voljeti..I da trebamo vježbati i truditi se oko onog što nam najbolje ide..Njoj najbolje ide pjevanje..Njezin glas budi osječaje..budi siječanja..njezin glas stvara snove..Vjerujem da će jednog dana postati zvijezda..I da će podijeliti svoj dar sa cijelim svijetom..Ima zlatan glas..o kojem drugi mogu samo sanjati..
..U srce me dira kad vidim da plače jer svaka njezina suza zlata vrijedi..Voljela da bih da mogu pogledati svijet njezinim očima..Jer kada se sve ruši..i kad svijet postaje siv..u njezinim očima on ostaje šaren.Ona je nešto posebno..U moje je život donjela sunce.Ona je moj anđeo bez krila..

Ne znam dali će ovo promijeniti nešto u tvojem životu..Al nadam se da hoće..Ti si mi pokazala da nikad ne treba stati..da moramo nastaviti živjeti usprkost svemu...I kad je najgore jednom mora biti bolje..
Ana uvukla si mi se pod kožu..U srce..i želim da tamo i ostaneš..Volim te do neba i natrag.. :D <3

- 21:48 - Path through the blinding light (0) - Paper vision - #

~subota, 19.02.2011.

Upoznajem novi svijet a tuga neka čeka..ja počinjem život izpočetka..

Anita je tog dana dotrčala sva u suzama kući..Zatvorila se u sobu i plakala neutješno cijelo popodne..navečer je legla u kadu..S žiletom u ruci..Pomislila je kako bi željela pobjeći daleko daleko..Razmišljala je o smrti,životu,sebi i drugima..Zapravo nije željela umrijeti..Željela je živjeti..Ali ne ovdje..Ne u ovom susjedstvu..Nije željela biti u društvu u koje je upala..Željela je jednostavno krenuti ispočetka..

Dva mjeseca prije..Anita je sva sretna legla u krevet..s mislila o sutrašnjem danu..Mnogim je đacima taj dan bio užasan jer završava ljeto..i počinje škola..no ne i Aniti..Inoče nije voljela ustajanje rano ujutro..i odlazak u školu..No sad više nije bila klinka iz osnovnjaka sad je bila srednjoškolka..Tako je razmišljala dugo u noć..Ujutro iznenađujuće je sretno ustala..Spremila se..I krenula na bus..No onda je sve postalo čudno..ljudi su je čudno gledali..no već u sljedećih tjedan dana upoznala je puno super i zabavnih ljudi..Najviše se sprijateljila s djevojkom iz svog razreda..Kikom..njih dvije postale su prave prijateljice..

S vremenom Anita je upoznavala sve više ljudi..Počela se je družiti s nekim neobičnim dečkom..U tren oka..Počela je dane provoditi s njim..Tj. njegovim društvom.Anita se sve više družila s njima a Kiku je zapostavljala..Ona je pak mislila da je to zbog toga što sad ima dečka.pa nema vremena za prijateljice..Anita se toliko zaljubila u Ivana da je počela markirati zbog njega..Često su odlazili u neku ulicu..u blizini škole..Gdje se skupljalo sve loše društvo škole.. Jednog dana Anita je zbog Ivana probala nešto zbog čega je poslije požalila..U tom trenutku nije bila svjesna toga što radi..Počela se drogirati..Stavila je pirs na usnu..Ocjene u školi bila se uglavnom jedinice..a neopravdani su se nizali..U tren oka njezin se je život promijenio zauvijek..
Al ona je bila sretna na neki način voljela je Ivana.Jednog se dana tako uputila k njemu..Dočekao ju je pod ujecajem alkohola..Na to je već navikla..No ovaj put bio je nekako drugačiji..Počeo je vikati ne nju zbog svakog pokreta,trptaja koji je napravila..Posvađali su se..Rekao joj je da ju mrzi da je ne želi vidjeti nikad više..Da se makne iz njegova života zauvijek..Otrčala je iz stana zalupivši vratima..

Iz misli ju trgnulo kucanje na vratima..Bila je to njezina majka..Rekla joj je da kad se otušira dođe na večeru..Kad je sišla..Vidjela je kako se otac i brat svađaju..pitala je što se događa..Otac joj je rekao da se moraju preseliti u drugi grad..zbog njegovog posla..Pomislila je u tom trenutku..to,to je ono što mi treba.."Selimo se već sljedeću nedjelju..Jer u ponedjeljak moram započeti s poslom"..rekao joj je otac.. Tu večer ona se osječala kao da nije dio ovog svijeta..nije znala gdje pripada..Njezin se brat nije želio preseliti..Drugi se dan dogovorio s roditeljima da pošto ga samo 3 mjeseca dijele od punoljetnosti..ostane ovdje..

Kad su stigli u novi grad..Anita je odlučila okrenuti svoj život za 360 stupnjeva.. Promijenila je stil odijevanja..više nije bila stalno u crnom..Sad je mogla nositi majice kratkih ruka..jer više nije bilo tragova igle..Svoju je dugu kovrčavu kosu skratila..Sobu je uredila na svoj posebni način..Bila je šarena..Oslikala je sve zidove..U školi svi su je prihvatili takvu kakva je..Stekla je nove prijatelje..Odlično se zabavljala..Svakodnevne kave s društvom..Izlasci subotom navečer..Učenje s ekipom do kasnih noćnih sati..Bila je sretna nakon dugo vremena.. Bila je sretna..Ovdje nitko nije znao njezinu prošlost..Nitko nije znao o čemu je bila ovisna..drogi..i ljubavi..

Nakon 3 mjeseca.. Vratila se u stari grad..Došla je u posjet bratu koji je navršio 18..
Prvi koga je nazvala bila je Kika..Našle su se pred starom školom..Kad ju je vidjela Anita joj je potrčala u zagrljaj..Kika ju je jedva prepoznala..Razgovarale su i Anita joj se ispričala za sve..Tako dok su satima sjedile pred školom..razgovarajući o svemu što im se dogodilo..Anita je saznala nešto što je zaustavilo njezin svijet..Kika joj je rekla..Kako je Ivan nakon njezina odlaska potpuno poludio..Nije ga više bilo briga za ništa..U potpunosti se predao drogi..Prije tjedan dana završio je u bolnici..Predozirao se.. Našli su ga neki dečki koji se izgubili u onoj mračnoj ulici.Bio je pretučen,drogiran.. Izgledao je gore nego ikad..

Anita je kod brata ostala tjedan dana..Stalno je razmišljala o odlasku u bolnicu..Jednom je čak i krenula al se vratila..Znala je da ako ga posjeti otvoriti ponovno stare rane.No isto tako znala je da nije u potpunosti zatvorila vrata prošlosti.. Napokon otišla je..Ušla je u bolnicu..Došla do njegove sobe..Kad je otvorila vrata..vidjela ga je kako bespomoćno leži na krevetu..Sad kraj njega nije bilo nikoga..Njegovi takozvani prijatelji su ga ostavili samoga.Nakon nekog vremena..Željela je otići..A onda se on probudio.Razgovarali su.. Bio je iznenađen što je došla.. Nakon vrlo teškog razgovora..Poželjela mu je sreću u životu.. I otišla zauvijek..

Nakon 20 godina..
Anita je postala vrlo uspješna voditeljia centra za odvikavanje..Pomagala je ovisnicima o drogi,alkoholu,pušenju..i sličnim stvarima.. Da se oporave..Svake je večeri odlazila do kuće njezinih roditelja..Odlazila je po svoju malu ljubav.. Po svojeg plavokosog sina..U njezinom toplom domu čekao ju je suprug..Upoznala ga je na fakultetu.Vjenčali su se na jezeru koje joj je on kupio..Voljeli su se..I svaki dan zajedno podizali plod njihove ljubavi..Ivana je srela prije dvije godinu dana..Došao je na odvikavanje..ali nije se uspio izliječiti..Umro je zbog droge..Anita je u životu postigla sve što je željela..novi početka spasio joj je život..postala je osoba kakvom je željela biti..Al još uvijek je na prošlost podsjeti zid u roditeljskoj kući..U kutu je nacrtala anđela koje izlazi iz pakla..

- 19:24 - Path through the blinding light (0) - Paper vision - #

~nedjelja, 13.02.2011.

Pisma bez adrese..14.02.. <3

Jednog popodneva dok je Lia tražila nešto na tavanu..Primijetila je kako jedna daska ne stoji kako treba..Odlučila ju je namjestiti kako se ne bi netko spotaknu o nju.No kad ju je pomaknula ugledala je nešto svjetlucavo ispod..Digla je dasku i otkrila zlatnu ogrlicu s medaljonom..koja je ležala na brdu pisma.Prvo je pomislila kako su to pisma njenog oca.. Koji je bio pisac..No kad je počela otvarati bijele kuverte..vaditi mekani ružičasti papir iz njih koji je mirisao na ruže..Vidjela je da to nije rukopis njezina oca,a ni majke.. Počela ih je čitati..Na svakom je pismu bio napisan datum..Zaključila je prema godini da su ta pisma pisana prije nego su se uopće rodili njezini roditelji..Kako je otvarala pisma jedno za drugim sve su više bila uzbudljivija..Sve ljepša..No nije znala smije li ih uopće čitati i čija su.. najviše ju je zanimalo kome su upućena..čitala je jedno za drugim..svako je počinjalo sa dragi moj,draga moja ljubavi..Slova su bila pisana crnom tintom..U pismima je ženska osoba opisivala svoj život.. Kako je provela dan..Komentirala je knjige koje je pročitala..No Liji su bila najdraža ona u kojima je pisala o ljubavi..Netko joj je slomio srce..Vjerojatno osoba kojoj su bila upućena pisma..U jednom je stajalo : „ Otišao si bez pozdrava..Ostavio si samo crvenu ružu na stolu..Nisi me ni poljubio tog jutra kada si odlazio.To me najviše zaboljelo.Ponekad u očima prolaznika na ulici tražim tvoje oči..kao da se nadam da ću ih jednom ugledati..Neopisivo mi fališ..Ne spavam noćim zbog tebe..Danima samo sjedim i čitam ljubavne romane nadajući se da ću u njima pronaći ljubavnu priču sličnu našoj..No beznadno je tražiti nešto što ne postoji..beznadno je tražiti ljubav..“
Nakon nekog vremena pisma su postajala sve kraća i kraća..Ona se je opraštala pomoću tih pisma od njega..Prema pismima Lia je zaključila da je ona pisala svaki dan..tri godine..Niti jedan dan nije izostavila osim 14.02..Taj je datum uvijek preskočila..Zadnje je pismo bilo u crvenoj kuverti..Na Lijino iznenađenje datum je bio 14.02..To je pismo bilo posebno.. ali je bilo je i posljednje.. U pismu je pisalo : „ Dragi Michael..Ovo je moje zadnje pismo upućeno tebi..Moram se oprostiti od tebe..Pišem ga na datum koji sam do sad preskakala..Na datum na koji mi se dogodilo sve najljepše ali i najtužnije u životu...14.02..smo se upoznali..od tog dana svaki si mi dan ostavljao crvenu ružu na stolu..14.02..si me zaprosio..Onako nježno jednostavno..uz svijeće i romantiku..Trebali smo se vjenčati na taj datum..No kad je došao taj užasni 14.02..kada samo trebali biti najsretniji na svijetu..ti si otišao..Ostavio si ružu na stolu..I otišao bez pozdrava..Nikad se više nisi javio..Oh kako mi samo nedostaju tvoje oči i u njima more…Tvoje usne koje su mi svake večeri šaptale volim te..Koje su me ljubile najslađe na svijetu..Sada je došao dan kada ja tebe ostavljam..Zbogom! Volim te..! “
Liji su zamalo krenule suze..A onda je začula zvuk automobila u dvorištu..Pogledala je kroz tavanski prozor i vidjela da je napokon stigla njezina baka..Potrčala je ne osvrčući se na nered koji je napravila..Potrčala je baki u zagrljaj.Dok su tako stajale na kolnom prilazu..Lia osjeti onaj miris ruža..Njezina je baka mirisala kao i ona pisma.U tom trenutku Liju iz misli trgne glas njene bake.. Upitala ju je što to drži u ruci..Lia ju je prvo zbunjeno pogledala a onda shvatila da drži onaj medaljon..Baka ju je pozvala da sjednu u vrtu..Lia joj je ispričala kako je pronašla pisma..Za to vrijeme baka ju je slušala i vrtjela u rukama medaljon koji je Lia pronašla..A na kraju rekla..Dušo znaš li tko je pisao ta pisma? Lia ju je sa smiješkom pogledala i rekla..Znam.. A onda dodala.Ali zašto ni jedno pismo nema adresu..Zašto nisu poslana?..Baka joj je odgovorila..Trebala su biti poslana..14.02..kada je napisano posljednje pismo..Ali osoba kojoj su pisma namijenjena nema adresu..
Svake godine 14.02..ljudi viđaju sjedokosu gospođu..koja miriše kao ruže..Kako dolazi na staro groblje..Svake godine na taj datum ta ista gospođa donese crvenu ružu na mali grob na kojem je napisano..Michael..
Nakon nekoliko godina ona je prestala dolaziti..Ostao je samo grob na kojem je sad pisalo Michael & Rose..na njemu uvenula ruža..i medaljon.U kojem s jedne strane bila slika dvoje mladih zaljubljenih ljudi..koji se smiješe jedan drugome..A s druge strane ugravirano..14.02..Michael & Rose..Volim te..

- 15:05 - Path through the blinding light (0) - Paper vision - #

~nedjelja, 30.01.2011.

VoLIm Te TaTa.. KakAv GoD dA jEsi..<3

Vani je sniježilo…bila je badnja večer…pogledom kroz prozor mogli ste vidjeti samo tamu..i vesele božićne lampice na kućama u susjedstvu…pokojeg soba u dvorištu..ili djeda mraza na dimnjaku..U jednoj sasvim običnoj kući..mogli ste vidjeti jednu sasvim običnu obitelj..Koja je u toplini doma..u veselom božićnom raspoloženju provodila badnjak..Majka je pekla kruh..koji je toliko divno mirisao da se miris proširio cijelom kućim..otac je sjedio na svojem uobičajenom mjestu na čelu stola i gledao susjedstvo..Odjednom u prostoriji se stvori mala,živahna djevojčica..Stala je ispred bora i gledala ga..dotaknula je staklenu srebrnu kuglicu..i onda se zanjiše…Otac je pogleda i kaže joj neka ne dira kuglice..Jer su vrlo stare i lako lomljive..Djevojčica potrči uz dugačak stol u blagovaonici i stane ispred stolice na kojoj je sjedio njezin otac..On ju podigne sebi u krilo..Zajedno su gledali kako pahulje snijega slijeću na balkon..na drveće..na cestu..na krovove kuća..Otac se je igrao njenom dugom plavom kosom koja je slobodna padala po njezinim leđima...Odjednom djevojčica ugleda maleni bor u njihovom dvorištu..Toliko šaren..Raznih boja..Svaka je lampica bila drugačije boje..No najviša lampica svijetlila je nekom čudnom bojom.koju ona dosad još nije vidjela..Nije bila niti zelena niti plava..Djevojčica zadivljena tom divnom bojom..upita oca kakovom bojom svijetli ta posljednja lampica..Otac je pogleda svojim dubokim plavim očima.. I prošapće..Ne znam…meni sve svijetle istom bojom..Djevojčica ga s čudom u očima pogleda..nije je bilo jasno..Tad se na vratima pojavi njena majka..pogleda je s ljubavlju i objasni joj kako njezin otac ne vidi boje..Kaže joj da se takvi ljudi nazivaju daltonistima..Otac je tad zagrli i kaže joj..Možda ne vidim kave su ti boje oči ali vidim sjaj i veliku ljubav u njima..dušo nikad nemoj gledati kakvi su ljudi izvana..kavu boju kose imaju,jeli njihova odjeća crna ili šarena..I nikad nemoj osuđivati ljude zbog boje kože..vrste glazbe koju slušaju..I najvažnije nemoj nikog izostavljati iz društva ili života zbog njegovih nedostataka..bio on gluh,slijep,njem..makar mu nedostajao neki dio tijela prihvati ga onakvim kakav on jest.

- 15:10 - Path through the blinding light (0) - Paper vision - #

~nedjelja, 16.01.2011.

Srce...<3

Jeste li ikad legli u krevet i samo slušali svoje srce..dok je oko vas potpuni mrak..potpuna tišina..savršena tišina…jeste li stavili ikad tako ruku na srce i samo ga slušali kako lupa..kako otkucava iz sekunde u sekundu..Jeste li razmišljali za koga vaše srce kuca?
Što bi bilo kad bi stalo? Samo odjednom nema više otkucaja sad je ostala samo tišina…Ta sablasna tišina koja vas polako ubija..Hodate kroz mrak..Nigdje nema osobe koja vas voli.Nema osobe za koju kuca vaša srce.Nema prijatelja koji bi vas utješio.A onda se pred vama stvori anđeo..prelijepi bijeli anđeo..i shvatite da ste mrtvi..da vas više nama.. Što bi bilo kad bi vam taj anđeo pokazao što je život a što ljubav? Bi li onda shvatili za koga kuca vaše srce? Kad bi vam pokazao što su vaši roditelji prošli zbog vas..kad bi vam pokazao kako kuca nečije srce kad vas ugleda..Dali bi tek onda shvatili ko vas zapravo voli? A što..što bi bilo kad bi vam pokazao kako bi izgledao svijet bez vas? Kad bi vam pokazao da zapravo niste samo jedno biće koje je došlo na svijet slučajno..Kad bi vam pokazao da ostavljate neki trag.. Dali bi onda shvatili koliko vrijedi život? Da tek bi onda shvatili koliko su ljudi sebični…Tek bi onda shvatili koliko vrijedi svako srce na ovom svijetu..Svatko od nas ostavlja trag na ovom svijetu..ostavlja ga u srcima osoba koje volimo..I koje su našom zaslugom zavoljele nas…Ljudi olako shvaćaju druge,olako shvaćaju ljubav,život,sreću.. Volite sebe…volite druge…Ne dajte da zbog drugih padnete i ne ustanete.. Prijeđite preko pogrešaka..oprostite ih..zaboravljajte loše stvari..ali ne ponavljate pogreške..Tugujte,plačite al samo ak su drugi vrijedni toga.Pomažite ljudima iako to nisu zavrijedili jednog dana i vama će trebati pomoć.
I naposljetku smijte se..Budite sretni.. Smijte se i kad vas život gazi..jer nitko nije toliko važan da bi zbog njega gubili osmijeh..Da bi zbog njega gubili sreću..Jednog dana naići će netko ko će vas voljeti…s kim čete dijeliti sreću..naići će netko čije će srce kucati istodobno s vašim…I tad kad će sve biti skoro savršeno moći ćete leći u mrak,u tišinu..i slušati savršene otkucaje srca..Makar je to srce bili ranjeno,povrijeđeno,tužno u prošlosti..sada zna što je život,što ljubav…I sada zna koga voli i za koga kuca..

- 12:28 - Path through the blinding light (0) - Paper vision - #

Knjiga života..

Lucia je ležala na krevetu i razmišljala o životu..Njezino slabašno srce u onoj tišini kucalo je jače nego ikad…I dok je tako bolesna ležala i razmišljala o tome što joj je sve život donio..što je sve preživjela..njezino malo srce prestalo je kucati…Sada je ostala samo sablasna tišina i beživotno tijelo djevojke koja je voljela život makar ju je gazio iz dana u dan..Odjednom djevojci se približio čudesni bijeli anđeo…dotaknuo ju je i djevojka je otvorila oči.. Oke nje bio je mrak,tišina..i samo lijepi anđeo..koji je tamo stajao..Gledala je i pomislila je da sanja..No to nije bio san..anđeo ju je odveo u nebo..daleko od ovog svijeta..Anđeo joj je govorio o životu,ljubavi..A onda kad su stigli pokazao joj je knjigu u kojoj je bio zapisan cijeli njezin život..
Rodila se hladnog zimskog dana..Njezini su roditelji jedva stigli do bolnice..zbog mećave..
Njezina majka umrla je pri porodu..Prije nego što je rodila doktor ju je pitao..želi li spasiti svoj ili djetetov život..Bez razmišljala rekla je da želi roditi..Otac joj je satima sjedio i plakao..Želio je to dijete više od svega..ali voli je njezinu majku više od života više od sebe..
Doktor mu je donio malu zelenooku curicu bijele puti..Tog trena u njenim očima vido je njenu majku..Otac ju je odgajao sam..Podizao ju je i pružao joj najebolje moguće djetinjstvo.. Živjeli su u velikoj staroj kući koja se je s godinama raspadala.. Otac nije imao za popravke…Lucia je odrasla u predivnu djevojku..Imala je dugu plavu kosu,zelene kristalne oči.. i osmjeh poput najljepše princeze.. Nikad nije imala previše prijatelja..Bila je povučena i tajanstvena..Stalno je nešto crtala..Živjela je iz dana u dan najbolje kao što je mogla..Otac joj je s godinama sve više pio..Postao je teški alkoholičar..no ona se je sama brinula za njega..U njenoj 14 godini liječnici su joj otkrili neku bolest na srcu…Borila se protiv nje najbolje što je mogla..Otac joj je od toga dana još više pio..Uopće se nije trijeznio..Umro je jedne proljetne večeri..Onako pijan šetao je pokraj jezera u njihovom dvorištu kraj kojeg je Lucia voljela crtati..Pao je u vodu i utopio se.. Lucia ga je pronašla.. To je za nju bio toliko šok da jedna djevojka nije govorila ništa par mjeseci..Nakon toga stvari su krenuli malo na bolje..Bar je tako mislila..Zaljubila se..Pronašla je dečka za kojeg je mislila da je savršen.. Bila je sretna..No nakon 2 mjeseca ostavio ju je..Nije imao razlog za to što je učinio jednostavno ju je ostavio.. Pa ko bi uopće htio bolesnu curu? Lucia se brinula sama o sebi..Njezino je srce kucalo sve tiše i tiše.. Ali borila se za život..Na dan kad je navršila 16..umrla je..Njezino je srce prestalo kucati…
Kada je došla do te zadnje stranice vidjela je da knjiga nije gotova..Upitala je anđela zašto to nije zadnja stranica..Tad ju je on upitao dali bi se vratila na svijet kad bi dobila još jednu priliku..Gledala ga je i nije znala što bi rekla..A onda je negdje tamo daleko ugledala svoje roditelje sretne…Progovorila je ali možda bi ovdje bila sretna? Možda bi ovdje pronašla pravu sreću… Anđeo joj je rekao da ovdje bi zasigurno bila sretna..Ali prvo trebaš pronaći sreću na okrutnom svijetu ondje dolje..Bez daljnjeg razmišljanja rekla je želim se vratiti..Tad je sve nestalo…Probudila se slijedčeg jutra u bolničkom krevetu.. Kraj nje je sjedila njezina teta..Koju nije vidjela od kad je otac umro..Polako se oporavljala..Iz dana u dan vodila je borbu s bolešću..Kad se vratila u školu..svi su je dočekali nasmiješenih lica.. Vidjela je da zapravo ima prijatelje..od tog se dana družila sa svima..izlazila je..zabavljala se..Pa čak i kad je bila tužna smijala se..Tako je jedne večeri upoznala savršenog dečka.. Zaljubila se koliko i on.. S vremenom je i ozdravila potpuno..Živjela je iz dana u dan..Udala se,imala djecu.. Pronašla je pravu sreću..Nakon svega što je preživjela našla je sreću u ljubavi,prijateljima..Napokon je sreća pokucala i na njena vrata..

- 12:28 - Path through the blinding light (0) - Paper vision - #

~nedjelja, 09.01.2011.

Prava ljubav *.*

Jedan je mladić mjesecima planirao zaprositi svoju najdražu djevojku. Tražio je savršen način,savršeno mjesto,savršene riječi,savršeni prsten.Nitko mu nije pomogao..Nije želio ničiju pomoć. Svoju djevojku upoznao je prije 6 godina. Radio je kod njezinih roditelja..Uređivao im je vrt.Pošto je bio iz siromašne obitelji morao je raditi kako bi njegovi roditelji,njegova bolesna sekica i on imali što za jesti.Na početku se činilo da njihova ljubav nije moguća jer ipak ona je bila iz bogate obitelji a on je bio siromah..Uvijek dok bi on uređivao cviječe,zalijevao travnjak ili radio nešto u vrtu..ona bi jedila u sjenici i čitala.Počeli su tako razgovarati,družiti se..Jednom mu je rekla da bi željela vrt u obliku labirinta al ne s živicom kao što su obični labirinti..ovaj bi bio u obliku srca..Pun cvijeća..S sjenicom u sredini…
I tako dok je razmišljao o tome dosjetio se da bi to bilo savršenom mjesto..Pošto je njegova teta živjela u kući s vrtom koji nije bio uređen zamolio ju je da to napravi u njenom vrtu.. Dozvolila mu je.. Rekla je da mu poklanja taj stari vrt i neka s njim radi što god poželi.Mjesecima je uređivao labirint…Usput je tražio savršen prsten…Nikako nije mogao način prsten dovoljno lijep za nju..A onda jednog dana kad je prolazio ispred zlatarnice ugledao je savršen prsten..Zamišljao ga je na ruci svoje drage.. No kada je ušao pitao za cijenu shvatio je da nikad neće uspjeti skupiti novac za njega..Volio je svirati i imao je jako lijep glas..Pa se sjetio kako je kao dijete s sestrom svirao na ulici..Učinila mu se kao dobra ideja za skupljanje novaca..Svirao je svakim danom..Dok njegova djevojka za ništa od toga nije znala..Udaljili su se jer je on cijelo vrijeme radio na vrtu,svirao na ulici..I tako se ona počela družiti sa bogatim društvom..On je u međuvremenu dovršio vrt..Našao je i način na koji će je zaprositi..No još nije imao prsten..Pošto nije imao druge odlučio je prodati svoju gitaru koju je volio skoro ko svoju djevojku..Sad kad je imao dovoljno novaca kupio je onaj prsten..Napisao je posebnu pjesmu samo za nju. Pozvao ju je jedne večeri u vrt onaj vrt koji je napravo samo za nju..Otpjevao joj je pjesmu koju je napisao za nju..zatim je kleknuo pred nju i pitao je nježnim glasom „ hoćeš li se udati za mene? „ Ona nije znala što bi rekla..Toliko je to željela ali bilo joj je toliko lijepo ovih dana sa drugim..imala je sve što bi poželjela..Šutjela je..On je vidio da nešto nije u redu..Zatim je prošaptala „oprosti“ i nestala bez traga.. Kao da ju je noć progutala.. On je ostao usred onog savršenstva sam..Usred noći..Niz lice mu je klizila prva suza..zatim druga..I tako su se dvije suze pretvorile u plač,tugu i bol bez kraja… Danima je sjedio sam i šutio.. Nije znao što učini.. Više nije imao razloga za život..Ona se je lijepo provodila sa svojim novim dečko koji joj je mogao pružiti što god poželi..No stalno joj je nešto mučilo stalno je mislila na njega..No mislila je..da će s novim dečkom biti sretna.. Njezini su roditelji bili sretni što si je napokon našla pametnog i bogatog dečka.. Ali ona nije bila sretna.. Nešto joj je falilo..
Jednog dana dok je prolazila pokraj onog vrta.. Odlučila je ući..I potražiti ga..Nadala se da je unutra..No nije ga bilo..Cvijeće je uvenulo..Nitko se nije brinuo o njemu..Znala je da on nikad ne bi to dopustio.. Otišla je do kuće njegove tete.. Tad joj je njegova teta rekla “ pa zar ne znaš? „ Ona je zbunjeno pogledala.. pitala je „ što? „ Zatim je teta otišla do stola..otvorila ladicu..I izvadila pismo.. „ Mislila sam da znaš..njega više nema..moj nećak dao je život za svoju bolesnu sestru..pročitaj ovo i sve će ti biti jasno..“
Uzela je pismo zahvalila se i na rubu suza izjurila iz kuće.. Sjedila je u sjenici koju je on izradio za nju.Plakala je..U pismo ju pisalo.. „ Draga ljubavi.. Nadam se da ćeš ovo jednog dana pročitati.. Vjerojatno su ti rekli da me više nema jer sam svoje srce dao svojoj bolesnoj seki.. Ona je još dijete..život je pred njoj… A moj je život stao onog trenutka kad si otišla.. Nadam se da će ovo moje slomljeno srce jednog dana opet voljeti čovjek dostojnog moje sestre. Nadam se da će njoj koristi više nego meni…Volio sam te više od ičeg na ovom svijetu.. Bila si moj anđeo ali ja očito nisam bio dovoljno dobar za tebe.. Možda jednog dana nađeš čovjeka koji će ti pokloniti sve što se novcem može kupiti..Ali znaj nikad ti neće moći kupiti ljubav.. Nikad te neće voljeti kao što sam ja volio tebe.. Nikad neće moći kupiti te tvoje blistave plave oči..nikad neće moći kupiti tvoj osmijeh..koji je meni značio više od svih novaca na ovom svijetu..Želim ti sreću..I znaj da te još volim..i čuvam te s neba..“
Pismo je pročitala 1000 puta..čitala ga je satima opet i opet..i plakala..srce ju je stezalo..
U jednom je trenutku vidjela prekrasnu plavokosu djevojčicu kako joj se približava..izgledala je kao anđeo…Djevojčica joj je dala malu crvenu kutijicu.. I rekla „vjerujem da je ovo trebalo biti tvoje..dali znaš što je moj brat napravio za tebe? Prodao je svoju gitaru..od koje se nije nikad odvajao…Volio te je više nego Romeo Juliju..“
Djevojčica je otišla onako nečujno kao što je i došla.. Zatim je ona otvorila malu crvenu kutijicu i ugledala.. Predivni dijmantini prsten..Te je večer shvatila da je izgubila nešto najvrijednije na svijetu..izgubila je ljubav… Nije ni shvatila što je imala pored sebe tog to isto nije izgubila.. Te je večeri umrla od tuge..Od tuge za njim.. No te su večeri ruže u njihovom vrtu procvjetale…Cvale su kao nikad..Ružičaste poput njenih usana..Žute poput njene kose…Crvene poput njegovog srca.. Od tog su dana te ruže cvale najlijepše na svijetu..Jer oni su bili zajedno..Zajedno su u raju pronašli sreću..pronašli su pravu ljubav…

- 20:34 - Path through the blinding light (0) - Paper vision - #

~srijeda, 05.01.2011.

Najbolji priajtelji uvijek i zauvijek.. :D

Laura je sjedila na početku vinograda i gledala svitanje.Zlatno se je sunce polako dizalo iznad zelenog vinograda..ljubičastog grožđa,iznad male klijeti..Iznad Laure koja je tamo samo stajala i promatrala kako polako sviće.Prisjećala se kako je nekad davno gledala kako sunce sviće i zalazi sa njim. Sa svojim najboljim prijateljem. Oh kako bilo je lijepo.. Kad se samo sjeti svih njihovih ludosti..

Upoznali su se još kao djeca.. Laura je s majkom dolazila na berbu k svojim rođacima.. A on je bio njihov susjed i uvijek je bio kod njih.. Svake godine.. Pošto se njih dvoje nisu imali s kim drugim družiti nego su bili osuđeni da skupa provode vrijeme.. Počeli su izmišljati svakakve gluposti.. Oboje su bili nevjerojatni.. Skupa su izmišljali nove igre,nove načine zabave. Iako su se u početku mrzili.. s vremenom su se zavoljeli.. Svake godine bilo bi im sve zabavnije..
Tako su jednom prilikom radili nešto s čavlima..i Filip je slučajno probio Laurinu ruku čavlom.. Ona se toliko naljutila na njega da je uzela čavao i zabila ga njemu u ruku.. Naravno nije im ništa bilo. Osim što su im ostali ožiljci.
Tako je vrijeme prolazilo oni su odrastali. .Vidjeli bi se svake godine jedanput.Na berbi.. Al su si tad ispričali sve što se događalo proteklu godinu.. Postali su najbolji prijatelji..
Kako su odrastali.. Počeli su komunicirati i preko interneta.. Naravno preko facebooka..
No..S vremenom su se počeli razdvajati..Laura je pronašla dečka.. zaljubila se..Od tad je svaki slobodan trenutak provodila s njim.. Filip nije ništa govorio..šutio je..Iako je bio jako tužan što ništa više nije ko prije.. A onda su prekinuli.. I Laura se ponovno vratila Filipu.. Naravno on joj je bio rame za plakanje.. A onda on se on zaljubio.. Našao je curu.. Sada je on njoj napravio ono što je ona prije njemu radila. Nije ni znao da ju gubi time. A onda kad ga je ostavila..Došao je k njoj..Ona ga je tješila..Postali su opet najbolji.. Provodili su vrijeme zajedno stalno.. A onda se on počeo mijenjati.. Upao je u loše društvo.. Nije više mario za ništa.. Niti za Lauru. Počeo se drogirati.. Koliko ga je god ona pokušala odvući od toga on se opet vračao starom društvu..Opet se vračao drogi..Roditelji su mu bili očajni..Nisu znali što napraviti.. A onda kad je pretjerao..Kada su ga pretukli zbog droge..Došao je naravno njoj na vrata..Obećao joj je tu večer da će se popraviti.. Kako je ljeto počinjalo ona je došla k svojim rođacima na praznike.. To su ljeto cijelo proveli skupa.. On se prestao drogirati.. maknuo se od starog društva..Stalno je bio s njom.. Opet su radili gluposti kao nekada.. Kupali su se u jezeru.. Gledali su svitanje i zalazak sunca svaki dan..Ona mu je pomogla..Ona ga je izvukla iz pakla droge..Ona je bila njegov anđeo..Zadnju večer ljeta dok je sunce polako zalazilo baš kao što se sad dizalo tako polako..nečujno..čarobno tu se večer spuštalo.. Obećali su jedno drugome da će zauvijek biti jedan uz drugoga..Laura je izvadila ona dva čavla iz džepa.. čuvala ih je sve ove godine.. Oboje su se nasmijali i pogledali svoje ruke.. Zatim je ona njemu dala svoj čavao a njegov je ostao kod nje..Rekla mu je da dok god imaju te čavle da će biti najbolji prijatelji..

I sad nakon mnogo godina.. Tijekom kojih se nisu vidjeli..Čuli su se jednom onako usput.. Nakon tih dugih godina ona stoji na početku vinograda i gleda svitanje…
Nije ni primijetila da je netko stajao iza nje.. Bio je to Filip.. Gledao ju je onako savršenu..U kratkoj bijeloj haljinici..Kovrčave kose..Bila je baš kao anđeo..Prišao joj je s leđa i stavio ruke na njezine oči… Tiho je prošaptala Filip?.. A je on maknuo ruke…okrenula se sa smiješkom na licu..Stajali su tamo bez riječi a onda se zagrlili kao nekad..Taj su dan cijeli proveli skupa.. Ispričali su si sve što se događalo tijekom svih ovih godina..
Navečer su zajedno gledali zalazak sunca..Sjedili su na početku vinograda…I gledali kako sunce zalazi..Oboje sa smiješkom na licu..I naravno pogodite što su imali u rukama? Čavle..Njihove simbole prijateljstva..

- 22:35 - Path through the blinding light (0) - Paper vision - #

~utorak, 04.01.2011.

Ljubav i nježni dodir pretvorili su se u prevaru i udarce.. Tihi šapat postao je vrištanje.. A poljubci su se pretvorili u rasječenu usnu.. i krv..

Jednog popodneva dok je vani pljuštala kiša..Gledala sam neki ljubavni film..Razmišljala sam o ljubavi..što je to? A onda sam se sjetila njega..i naše ljubavi..naših poljubaca..tihih riječi volim te.. Iznenada oglasio se moj mobitel.. Bio je to on..moj dečko.. Pozvao me da se nađemo.. Sve sretna pristala sam.. Na brzinu sam se spremila i krenula prema kafiću u kojem smo se uvijek nalazili. Kad sam stigla vidjela sam da nešto nije u redu.. Nakon par minuta šutnje priznao mi je kako me prevario.. Gledala sam ga sa suza u očima.. Nisam znala što učiniti.. Bila sam povrijeđena,tužna,izgubljena,prevarena no najviše razočarana.. Molio me je za oprost kleo se da se neće ponoviti. Oprostila sam mu. Od toga dana ništa više nije bilo isto. Svi su mi govorili da odem od njega. Da ga ostavim.. no voljela sam ga previše. Nakon nekog vremena sve se vratilo na staro. Bar se tako činilo.. A onda mi je na fejs stigla poruka od neke cure kako me prevario.. Nisam joj vjerovala. Bože moj gdje bi stigla da povjerujem svemu što mi ljudi,nepoznati ljudi pričaju.S vremenom sam to zaboravilo..njemu nisam rekla zato jer poludio bi kao uvijek.. No ipak nešto mi je bilo sumnjivo.. Sljedeće večeri nazvao me je.. I ponovno..ponovno mi je priznao da me prevario.. Bila sam toliko bijesna da sam mu prekinula i istog trena uputila se prema njegovoj kući. Kad sam stigla stajala sam pred vratima i pokušavala pozvoniti..No nešto mi nije dalo nešto me odvlačilo.. Ipak pozvonila sam, On mi je otvorio..bio je sam.. Svađali smo se dugo..posvađali smo se kao nikad prije.. u jednom trenutku dok smo vikali jedan na drugoga njegova je ruka poletjela.Digao je ruku na mene.. Toliko me snažno udario da sam pala na pod… Drhtala sam kao malo dijete..Sa strahom u očima pogledala sam prema gore prema njemu.. Na njegovom licu vidjela sam suze.. Nisam željela ništa više reći.. Šutjela sam..i on je šutio.. Sjeo je pokraj mene na pod ja sam se odmaknula… Bilo me strah da da me opet ne udari.. Plakali smo oboje..Počeo se ispričavati…Kleo se da me voli..Da se neće ponoviti.. U jednom sam trenutku samo podigla svoju ruku i stavila je ne njegova usta.. Zašutio je.. Tako smo sjedili jedan pored drugoga sa suzama na licu.. I samo smo se gledali.. U jednom sam trenutku ustala.. i krenula prema vratima.. Al onda uhvatio me snažno za ruku i okrenuo me prema sebi.. Govorio mi je da mu moram oprosti da me voli.. Gledala sam ga sa strahom u očima..Al opet nisam to željela nisam željela da me opet povrijedi.. Iznevjeri.. Otrgla sam se iz njegova zagrljaja je krenula rukom prema vratima.. No kad sam otvorila vrata on ih je zatvorio.. Ponovno me povukao.. Počeli smo se opet svađati ponovno me udario ovaj put jače.. Krv mi je krenula.. Blistava crvena krv polako je tekla iz moje usne.. Usne koju je nekad ljubio.. Počela sam vrištati.. Udario me opet.. Al ovaj put slabije..Skupila sam snage i ustala.. Izjurila sam iz kuće niti sama ne znam kako.Te sam noći plakala kao nikad u životu.. No sad sad sam znala da se moram maknuti od njega. Moram ga izbaciti iz glave..iz srca..Sad sam ga mrzila. Slao mi je poruke..Zvao me.. Na moja se vrata nije usudio doći al sam ga znala vidjeti kako navečer sjedi na klupi ispred moje zgrade.. Svake je večeri dolazio.. A onda jednom..Nije došao.. Pomislila sam da me zaboravio da je odustao.. Sljedećeg je jutra njegova majka pokucala na moja vrata.. Rekla mi je kako je otišao iz grada.. Da potraži pomoć.. Odlučio je naučiti kontrolirati svoj bijes..Dala mi je njegovu bilježnicu.. U njoj su bile pjesme posvećene meni.. Zaplakala sam kad je otišla.. Željela sam mu se vratiti željela sam ga ovdje pored sebe..Onakvog kakav je bio nekada..Ali ponos i razum bili su jači od ljubavi.. Nikad ga nisam potražila…
Prošlo je dvadeset godina od onoga dana..nismo se vidjeli niti jednom.. znala sam ponekad vidjeti čovjeka koji sjedi u parku nasuprot moje kuće.. Pomislila sam da je to on ali nikad nisam skupila snage da izađem i pogledam.. Ja sam sad uspješna odvjetnica..Imam dvoje prekrasne djece.. I supruga koji me voli više od ičeg na svijetu.. I ja njega volim..Uistinu volim ga.. No ipak ponekad odem na tavan izvadim onu staru bilježnicu i po tisući i neki put pročitam pjesme koje je on nekad pisao za mene…

- 19:42 - Path through the blinding light (6) - Paper vision - #

~ponedjeljak, 03.01.2011.

Želim zaspati u tvom zagrljaju i nikad se više ne probuditi <3

Želim zaspati u tvom zagrljaju i nikad se više ne probuditi. Rekla mu je nježnim glasom dok su sjedili na klupi u parku. Šareno lišče je padalo sa drveća a kiša rominjala. Njegova ruka preko njezine..I topli poljupci. Bilo je kao u bajci. A onda mu je rekla tu rečenicu koja se činila na prvi pogled lijepom.A on nije ni slutio da je ona to mislila ozbiljno...
Sastali su se navečer.. Te večeri u njenim očima sijala je ljubav kakvu niko na ovom svijetu još nije vidio.Kad je zaspala on ju je čvrsto zagrlio i poljubio u obraz koda je zadnju put ljubi.Probudio se čvrsto je grleći ali njezino tijelo bilo je beživotno.Poslije su mu rekli da je bila teško bolesna i da je znala da joj je to posljednja noć.Dok je sjedio na njenom grobu sjetio se njenih riječi onog dana u parku..a onda je osjetio njenu ruku na ramenu i tihi šapat...ljubavi ispunio si mi posljedn ju želju..hvala ti..volim te…<3

- 20:39 - Path through the blinding light (0) - Paper vision - #

~nedjelja, 02.01.2011.

Zbog lažne ljubavi sam skoro izgubila život *.*

Zašto živjeti? Koji je smisao života? Što je to život? Što je ljubav a što sreća? Pitala se Eli dok je ležala u bolničkom krevetu..Dok su oko nje sjedili ljudi koje je voljela. No dali ih dosta voljela? Ni sama nije znala kako je dospjela ovdje? Što joj se dogodilo? Kako je mogla dopusti anoreksiji da joj oduzme sve ono što je voljela..kako joj je mogla dopustiti da joj uzme život?

…2 mjeseca prije…
Eli je sjedila s prijateljicama na kavi prije škole kao i obično. Smijale su se i razgovarale kao i svaki dan.Ništa im nije nedostajalo. Eli je bila sretna.. Imala je sve što je jedna djevojka u životu mogla poželjeti. A onda je na vratima kafića ugledala njega…Najsavršenijeg dečka kojeg je prije mogla samo sanjati. Sad je bio ovdje,tako stvaran,tako savršen bio je tu i gledao u nju.. Uputila mu je nježan smiješak i on joj ga uzvrati.Srce joj je zadrhtalo. Bila je presretna.

Eli je iz dana u dan razmišljala o njemu. Željela ga je upoznati..I uspjela je.. Jer kad si ona nešto zaželi to tako mora da bude. Poznavala je djevojku koja je bila dio njegova društva.Ona ih je upoznala.Eli je bila toliko sretna da je zaboravila na sve drugo.Sve je više vremena provodila sa njim..Počeli su izlaziti.A onda jedne večeri dok su šetali parkom..poljubio ju je…
Od toga su dana bili nerazdvojni.Bili su sretni..bili su zaljubljeni..

A onda s vremenom on je postajo sve čudniji...sve se je čudnije ponašao..Postao je hladan prema njoj.Nije je više zvao,slao poruke.. Kad bi se vidjeli uvijek mu se žurilo morao je ići..
Eli je to sve trpjela..u njoj su se budile sumlje..toliko joj je toga prošlo kroz glavu..
Nazvala ga je i rekla mu da moraju razgovarati…on je kratko odgovorio da moramo…Nađemo se na starom mjestu za pola sata.. Kad je došla vidjela je tugu i bol na njegovu licu.. Nije znala što da kaže..dali da uopće govori išta.. te su večeri prekinuli..
Ostavio ju je jer se nije uklapala u njegovo društvo..i jer je shvatio da voli svoju bivšu djevojku..

Eli je tu noć neutješno plakala..Nitko je nije mogao utješiti niti majka koja ju je gledala i moli da prestane plakati..Niti prijateljice koje su za nju usred noći došle k njoj tješiti je.
Nije joj bilo pomoći.Od tog dana Eli je postalo kao živi mrtvac.. Nije više spavala,nije se smijala,nije učila…Na jutarnjim kava na kojima je inoče bila najglasnije sad je bila najtiša. Uglavnom je šutjela..Povlačila se sve više u sebe. No to nije sve ono najvažnije je da nije jela.
Hranu koju bi majka stavila pred nju samo je pogledala..Izgladnjivala se iz dana u dan sve više.

…2 mjesec poslije..
Eli je izgledala ko kostur. Sad je stvarno bila hodajući mrtvac. Svi su joj pokušali pomoći no ona je tu pomoć odbijala.Jednog je dana dok se spuštala stepenica u školi pala u nesvijest.Uhvatio ju je neki mladić kojeg nije poznavala. Odveo ju je u bolnicu..
Doktori su bili prestravljeni.. Bila je blijeda,sve kosti su joj se vidjele,koža je s nje visjela,izgubila je menstruaciju.No željela je jesti.. žudjela je za hranom..al što god bi pojela njezino bi to tijelo odbacilo. Povraćala je svakodnevno.. I evo sad kad se činilo da je zauvijek izgubila bitku.. Kad se činilo da je anoreksija pobijedila.. Nešto se u njoj probudilo nešto joj nije dalo da se preda.
I sad dolazimo do onog dana kad je ležala u bolnici i razmišljala o životu.Pogledala je oko sebe i vidjela ljude kojima je stalo do nje njezini roditelji,brat,prijateljice i on…Dečko koji ju je uhvatio onaj dan na stepenica.On je bio tu.. Ali zašto ? On ju niti ne poznaje.
Rekao je da nije mogao otići dok se nije uvjerio da je dobro. Eli je srce opet prvi put nakon dugo vremena zadrhtalo. Opet se probudila sreća..

Nakon nekoliko mjeseci bore s tom užasnom bolesti..Eli se oporavila.
Sad je jela normalno..svakim danom sve više..Opet je odlazila na jutarnje kave..opet se je smijala.. Sve je bilo po starom osim jedne promjene..
Sad je uz sebe imala dečka koji ju doista voli..
Koji bi dao život za nju.. i kojem ona duguje život..
Bivšeg je dečka srela jedne večeri kad se vračala iz kina…Izgledao je dobro..no ne onako savršeno kao nekad.. Nije bio nešto previše sretan.. Pričali su..Rekao joj je da je želi natrag da je voli..No ona mu nije vjerovala..Rekla mu je da on nije za nju..Da sad ima pravu ljubav… I da joj ne treba neko ko će je opet ostaviti zbog neke druge djevojke..ili zbog toga što se ona ne sviđa njegovu društvu..Zaželjela mu je sreću..i otišla..
Ispred kina ju je čeko on..
Rekao je joj već sam pomislio da sam te izgubio.. A on se samo slatko nasmijala.. Mene nikad nećeš izgubiti.. (:

- 12:47 - Path through the blinding light (0) - Paper vision - #

~subota, 01.01.2011.

Bebo možeš ti to. Volim te. ^^

Srce mi je stalo onaj tren kad me nazvala i rekla da je u bolnici.Dok sam ju slušala onako slabu..dok mi je drhtavim glasom objašnjavala što joj je suze su same krenule.Govorila mi je kako da se ne brinem da nije ništa ozbiljno kako će biti dobro.. No nisam joj vjerovala..Od malih nogu ju poznajem..Znam svaku njenu tajnu i ona moju..Znam kad mi laže..A sad sam osjetila sad sam znala da mi laže..Nisam joj vjerovala..Al nisam joj dopustila da čuje kako plačem..jer sam znala da moram biti jaka za nju.. Toliko smo toga prošle zajedno.I ne neću dopustiti da mi ju nebo uzme prvu..Ne želim živjeti bez nje.
Pričale smo dugo kao nekad..smijale se...Tad sam uistinu bila sretna što sam ju uspjela oraspoložiti...
Tužno je to što nakon svega što se dogodilo ona je ta koja je u bolnici. Ona je ta koja je bolesna.Život je nije mazio i pazio.. Otac joj je umro kad je bila mala...Mama je bila malo tu malo ne.Uglavnom nije bila uz nju kad joj je bila najpotrebnija. Baka ju nije voljela..a djed ju je tukao...Sve smo to prošle skupa..
I sad je ona bolesna..NE..ne želim,neću dopustiti da ode..Obećale smo jedna druga skupa ćemo umrijet..Svake se večeri molim Bogu za nju da se probudi,da ozdravi..da ju opet vidim onako lijepu i sretnu.
Vjerujem da ona to može.. Jer ona je najsnažnija osoba koju poznajem..
I zato bebo možeš ti to..stisni zube i diši.. ^^

- 19:36 - Path through the blinding light (0) - Paper vision - #

Vjeruj i ostavrit će ti se želje *.*

Jedne je večer otac pričao plavookoj djevojčici priču o princezi koja je vidjela zvijezdu padalicu i zaželjela želju..otac djevojčici nije ispričao priču do kraja. Rekao je da će nastaviti sutradan.Te su večeri njeni roditelji izašli na zabavu u grad. Na tu zabavu nikad nisu stigli. Te je noći pljuštalo ko iz kabla..cesta je bila skliska..bilo je teško vidjeti išta.Skrenuli su s ceste i otklizali se u provaliju..Tijela nikad nisu pronađena..
Djevojčica je ostala sama....Pošto nije imala nikakve bliže obitelji..morala je u dom za nezbrinutu djecu. Od dana kad su joj poginuli roditelji nije progovorila niti riječ.Bila je uvijek sama i tužna.
No uvijek je čitala knjige...tražila je onu priču o princezi i želji.Jedne je večeri..dok je sjedila u vrtu..i gledala u nebo ugledala zvijezdu padalicu...zamislila je želju. Baš kao i ona princeza. No znala je da se ta želja neće ostvariti...
Prošle su dvije godine..djevojčica je sve manje i manje vjerovala u bajke,princezu,zvijezde,želje..
I kad se činilo da je izgubila posljednju nadu..na vrata njezine sobe pokucala je voditeljica doma...rekla joj je draga moja posvojena si...dođi upoznati svoju novu obitelj..
Djevojčica nije znala dali bi plakala il se smijala nije znala dali da bude tužna ili sretna.
Bez ikakvih osjećaja izašla je u vrt i pogledala u čovjeka u dugom crnom kaputu...bio joj je okrenut leđima..nije vidjela ko je on.Plavooka se djevojčica sve više približavala čovjeku...kad se okrenuo ugledala ga je..ugledala je svog oca..svog pravog tatu..
Nije vjerovala da je to doista on..rekao joj je "morao sam se vratiti da ti ispričam priču o princezi i želji..."
Priča je završavala time da je princeza zamislila želju koja se nije mogla ostvariti,praktički zaželjela je nešto nemoguće,neostvarivo baš kao i djevojčica...princezi se želja ispunila...
A djevojčici ? Da i njoj se želja ispunila onog dana kad joj se vratio otac..
Nikad nije saznala kako je preživio..niti što se dogodilo one večeri...samo je znala da je on opet tu..živ i zdrav..a ona je opet vjerovala u čuda,zvijezde i ostvarenje želja. *.*

- 15:23 - Path through the blinding light (2) - Paper vision - #

~utorak, 26.10.2010.

Jesen *.*

Volim jesan zato što je žuta,crvena...šarena!
Volim jesen zato što mi vjetar mrsi kosu,miluje lice umjesto njega...
Volim jesen jer kad sam tužna a kiša pada ne plačem sama.
Volim jesen jer volim šetati sa svojim najdražim bratom vočnjakom dok lišce otpada...
Volim ju jer sam ga u jesen upoznala.
Volim jesen jer sam u jesen stekla najbolje prijateljice.
Volim jesen zbog uspomena koje me vežu uz nju.
Volim jesen jer volim gledati kako vjetar puše odnosi lišče s drveta,kako kiša pada a ja sam na toplom i suhom.
Volim jesan jer me podsječa na nju...koja me je zaboravila.
Volim jesen jer sam se u jesen zaljubila.
Volim jesen jer sam ga na jesen prvi put ugledala,zagrlila,poljubila.
Volim jesen jer je posebna,čarobna. :D <3

- 09:03 - Path through the blinding light (0) - Paper vision - #

Za Ivana <3

  • Za sve male stvari.
    I za one velike.
    I za sve one između.
    Hvala ti. ♥